Zagreb ima spomenik koji je dvaput ostao nedovršen. Prvi put građevinski, jer oko njegova granitnog monolita nikada nije izvedena zamišljena fontana. Drugi put komunikacijski, jer javnosti nikada nije uvjerljivo objašnjeno što golema piramida zapravo predstavlja.

Upravo je u taj prazni prostor ušla priča o slobodnim zidarima.

Djelo arhitekta Branka Silađina, poznato kao Granit koji pamti, a izvorno zamišljeno kao Znamen Zagreb 1094.–1994., već desetljećima se u javnosti naziva „masonskom piramidom”. Njegov oblik, materijali i autorov jezik doista imaju dodirnih točaka sa simbolizmom slobodnog zidarstva. Ipak, sličnost nije isto što i dokaz namjere.

Najpošteniji zaključak glasi: skulptura se može legitimno čitati kroz masonsku simboliku, ali zasad nema vjerodostojnih dokaza da je projektirana kao masonski znak.

Spomenik koji je trebao govoriti svima

Pet metara visok i približno jedanaest tona težak granitni monolit otkriven je 16. studenoga 1995. godine, u povodu 900. obljetnice Zagreba i osnutka Zagrebačke biskupije. Godina 1094. doista se veže uz utemeljenje biskupije na Kaptolu, premda se u medijima često pogrešno govori o tadašnjem osnutku nadbiskupije. Zagrebačka biskupija uzdignuta je na razinu nadbiskupije mnogo kasnije. Službena povijest Grada Zagreba također početak institucionalne povijesti grada povezuje s 1094. godinom.

Silađinovo rješenje izabrano je na gradskom natječaju između više prijedloga. Prema arhitektovu kasnijem objašnjenju, granit je trebao predstavljati trajnost, čvrstoću i povijesno postojanje Zagreba, dok je vrh od nehrđajućeg čelika simbolizirao njegovu svijetlu budućnost. Monolit je trebao „lebdjeti” nad vodom, shvaćenom kao izvor života. Fontana, međutim, nikada nije dovršena. Ostala je samo kamena masa s metalnim vrhom – upravo ona kombinacija koja je počela proizvoditi značenja koja autor nije namjeravao ili ih barem nikada nije javno priznao. Večernji list donosi Silađinovo detaljno tumačenje izvornog projekta.

Spomenik je 2018. uklonjen s položaja uz Ulicu Hrvatske bratske zajednice kako bi se ondje postavio spomenik Franji Tuđmanu. Premješten je između Muzeja suvremene umjetnosti i zgrade Ine, na prostor na kojem je njegova izvorna urbanistička poruka još teže čitljiva.

To je važan detalj. Kada javni spomenik izgubi vodu, okoliš i prostornu os, više nije cjelovita kompozicija. Ostaje izolirani znak. A izolirani znak publika tumači prema vlastitim strahovima, znanju i političkim uvjerenjima.

Zašto masonsko čitanje nije besmisleno

Tvrdnju o slobodnozidarskom utjecaju ne treba automatski odbaciti kao teoriju zavjere. Postoji nekoliko razloga zbog kojih je takva interpretacija uopće nastala.

Prvi je očit: piramidalni oblik. Drugi je granitni monolit s naglašenim, sjajnim vrhom koji hvata sunčevu svjetlost. Treći je Silađinov opis piramide kao simbola „težnje k savršenstvu” i „neuhvatljivoj budućnosti”. U ranijim izjavama govorio je i o gotovo mističnom ugođaju koji nastaje kada svjetlost zahvati metalni vrh. Tportalov prikaz tadašnjih polemika prenosi upravo takvo autorovo tumačenje.

Kamen, svjetlost, usavršavanje i arhitektura nesumnjivo pripadaju masonskom simboličkom rječniku. Slobodno zidarstvo koristi razliku između neobrađenog i obrađenog kamena kao metaforu čovjekova moralnog usavršavanja. „Grubi kamen” predstavlja pojedinca na početku puta, a „savršeni kamen” čovjeka oblikovanog znanjem, disciplinom i vrlinom. To tumačenje otvoreno iznosi i američka jurisdikcija Škotskog reda.

Slično vrijedi za svjetlost i geometriju. Muzej slobodnog zidarstva u Londonu navodi da slobodni zidari prirodne pojave, geometrijske oblike, Sunce, Mjesec i zvijezde koriste kao nositelje moralnih pouka. Njihov pregled masonske simbolike pokazuje koliko je taj jezik širi od nekoliko popularno prepoznatljivih znakova.

Kada se sve to spoji – kamen, geometrija, svjetlost i težnja savršenstvu – masonska asocijacija postaje razumljiva. Ona nije nastala ni iz čega.

Dodatnu sumnju proizvodi povijesni trenutak. Organizirano slobodno zidarstvo u Hrvatskoj obnavljalo se upravo početkom devedesetih, a tijekom prve polovice studenoga 1995. održani su osnivački radovi triju zagrebačkih loža. Spomenik je otkriven 16. studenoga iste godine. Tu kronologiju navodi i povijesni pregled na službenim strancima Velike Lože Hrvatske. Vremensko podudaranje postoji. Ali podudaranje još nije uzročna veza.

Piramida nije slobodnozidarski potpis

Najveća slabost teze o „masonskoj piramidi” nalazi se u pretpostavci da je piramida univerzalni i isključivi znak slobodnog zidarstva. Nije.

Piramide i obelisci tisućljećima prethode modernom slobodnom zidarstvu. Pojavljuju se u egipatskoj arhitekturi, antičkoj memorijalnoj kulturi, kršćanskoj umjetnosti, grobljanskim spomenicima, klasicizmu i modernističkoj javnoj plastici. One mogu označavati trajnost, vlast, Sunce, uskrsnuće, hijerarhiju ili jednostavno stabilnost geometrijske forme.

Čak ni kombinacija piramide i Svevidećeg oka nije isključivo masonska. Istraživačka stranica Velike lože Britanske Kolumbije i Yukona napominje da ni oko ni piramida nisu jedinstveno masonski simboli te da je njihova najpoznatija zajednička uporaba povezana s Velikim pečatom Sjedinjenih Država. Njihova povijesna analiza izravno osporava popularnu predodžbu prema kojoj je svaka piramida automatski masonska.

Na zagrebačkom monolitu, osim toga, nema Svevidećeg oka. Nema kutnika i šestara, slova G, dvaju stupova, crno-bijelog poda ni drugih motiva koji bi omogućili precizniju identifikaciju. Postoji samo oblik koji može nositi masonsko značenje, ali jednako lako i niz drugih značenja. Jednostavno rečeno: masonski simbol može biti piramida, ali svaka piramida nije masonski simbol.

Što je s brojem 33?

Jedan od najčešće ponavljanih argumenata odnosi se na datum otkrivanja. Zbroje li se znamenke datuma 16. 11. 1995. (1+6+1+1+1+9+9+5) dobije se rezultat 33.

Broj 33 povezan je s Drevnim i prihvaćenim škotskim obredom, čiji sustav obuhvaća 33 stupnja. No on nije univerzalni ključ cijeloga slobodnog zidarstva. Primjerice, Ujedinjena Velika Loža Engleske  (UGLE) svoje temeljno masonstvo opisuje kao sustav triju stupnjeva, a ne 33. UGLE-ovo objašnjenje stupnjeva pokazuje koliko je pogrešno svu masonsku tradiciju svesti na jedan obred i jedan broj.

Još je veći problem sama metoda. Zašto zbrajati sve pojedinačne znamenke? Zašto godinu računati kao 1+9+9+5, a ne kao 1995? Zašto ne uključiti sat otkrivanja, broj obljetnice ili dimenzije spomenika? Numerološki postupak postaje uvjerljiv tek kada je metoda određena prije rezultata. Ako se metoda prilagođava sve dok se ne dobije željeni broj, ne dobivamo dokaz nego selekciju podataka.

Broj 33 zato može biti zanimljiva koincidencija. Bez dodatne dokumentacije ne može biti ozbiljan dokaz autorove namjere.

Nedostaje najvažnije: trag odluke

Za tvrdnju da je Granit koji pamti namjerno masonsko obilježje trebalo bi pronaći barem jednu od četiri vrste dokaza: autorovu izjavu, projektnu dokumentaciju s jasnom ikonografskom uputom, institucionalnu vezu naručitelja s ložom ili neovisno svjedočanstvo osobe uključene u nastanak projekta. U javno dostupnim vjerodostojnim izvorima takav dokaz nije ponuđen.

Naprotiv, dostupni podatci govore o gradskoj inicijativi započetoj 1992., javnom arhitektonskom natječaju i jednoglasno odabranom rješenju. Silađin je tvrdnje o slobodnom zidarstvu izričito odbacivao kao neutemeljene. U razgovoru povodom premještanja spomenika naglasio je da je monolit trebao prenositi poruku povijesne trajnosti i budućnosti grada, a voda osigurati njegov životni i prostorni smisao. Jutarnji list objavio je njegovo opširno obrazloženje nastanka i nedovršenosti projekta.

Nema ni vjerodostojno dokumentirane potvrde da je Silađin bio član neke masonske lože. To samo po sebi ne dokazuje da slobodnozidarskog utjecaja nije bilo, ali teret dokazivanja ostaje na onome tko tvrdi da jest.

Presuda: masonska rezonancija bez dokazane masonske namjere

Granit koji pamti nesumnjivo govori jezikom koji je blizak slobodnom zidarstvu. Govori o kamenu koji se uzdiže, svjetlosti koja dolazi odozgo, trajnosti, budućnosti i težnji prema savršenstvu. Bilo bi površno tvrditi da su sve te podudarnosti potpuno beznačajne. Ali bilo bi još površnije proglasiti ih dokazom zavjere.

Najvjerojatnije objašnjenje nije skrivena masonska narudžba, nego uporaba univerzalnog arhitektonskog simbolizma iz kojeg je i samo slobodno zidarstvo stoljećima posuđivalo svoje metafore. Silađin kao arhitekt razmišlja u kamenu, geometriji, prostoru i svjetlosti. Isto čine masonski rituali. Zajednički rječnik ne znači nužno zajedničkog naručitelja.

To, međutim, ne oslobađa autora i Grad svake odgovornosti. Javni spomenik koji bi trebao biti „čitljiv svima” očito nije bio čitljiv gotovo nikome. Nedovršena fontana, apstraktni oblik, slabo objašnjena ikonografija i dominantna pozicija pretvorili su građanski znamen u ekran na koji su se mogle projicirati gotovo sve ideološke sumnje. Zagrebačka piramida zato možda nije masonski spomenik. Ali jest spomenik jednom komunikacijskom neuspjehu: trenutku u kojem je nedovoljno objašnjena umjetnost postala uvjerljivija kao tajna nego kao javna poruka.