Mozartovo članstvo u loži povijesna je činjenica, a inicijacijski put njegovih junaka jedan od najuvjerljivijih tragova slobodnog zidarstva u europskoj umjetnosti. Ipak, Čarobna frula nastala je i iz bajke, pučkog kazališta i prosvjetiteljskih proturječja. Njezina najzanimljivija pitanja počinju ondje gdje prestaje potraga za skrivenim šiframa: tko smije do mudrosti, tko određuje pravila i ima li sreće izvan hrama?

Bečka vijest datirana 5. listopada 1791., samo nekoliko dana nakon praizvedbe Čarobne frule, izvještava o popularnom novom komadu Emanuela Schikanedera. Hvali raskošnu scenografiju i Mozartovu glazbu, a radnju opisuje kao prikaz drevne inicijacije kakva se nalazi u romanu Sethos. Objavljena je 11. listopada u listu Bayreuther Zeitung. Već su, dakle, prvi gledatelji mogli prepoznati da se iza pustolovine s čarobnim instrumentom nalazi priča o posvećenju. Za to im nije bila potrebna naknadna teorija zavjere.

Ta kratka vijest ujedno pokazuje zašto s oznakom „masonska opera” treba postupati pažljivo. Suvremenik prepoznaje književni predložak i inicijaciju; današnji tumač u istim prizorima prepoznaje ložu. Oba čitanja mogu imati uporište. Problem počinje kada jedno od njih proglasi jedinim dopuštenim. U Čarobnoj fruli ima mnogo slobodnog zidarstva. Koliko ćemo je razumjeti ovisi o tome možemo li istodobno čuti i sve ostalo.

Mozartovo članstvo ne treba dokazivati simbolima

Wolfgang Amadeus Mozart primljen je 14. prosinca 1784. u bečku Ložu „Zur Wohltätigkeit.“ Austrijski državni arhiv navodi točan datum, ime lože i njezina starješinu Otta von Gemmingena-Hornberga. Mozart je potom napredovao kroz stupnjeve pomoćnika i majstora. Njegova pripadnost slobodnom zidarstvu ima dokumentarno uporište kakvo mnogim popisima „slavnih slobodnih zidara” nedostaje.

Postoje i skladbe čija je slobodnozidarska namjena izričita. Među njima su pjesma Putovanje pomoćnika, KV 468, Masonska radost, KV 471, Masonska žalobna glazba, KV 477, te Mala masonska kantata, KV 623. Kritičko izdanje Mozartovih djela jasno ih izdvaja kao kompozicije povezane sa slobodnozidarskim prigodama. Oznaka KV upućuje na Köchelov katalog Mozartovih skladbi.

Čarobna frula, KV 620, pripada drukčijem kontekstu: javnom kazalištu. Usporedba s djelima pisanima za ložu zato je korisnija od prebrojavanja trokuta na pozornici. Mozart je poznavao slobodnozidarski obred i njegove ideje; u operi ih je mogao umjetnički preoblikovati. To još ne znači da svaki njezin prizor prikazuje stvarni obred.

I Schikaneder, autor libreta i prvi Papageno, imao je članstvo u loži u svojoj biografiji. Veza obojice autora s tim svijetom čini slobodnozidarsko čitanje povijesno opravdanim. Sama po sebi ne određuje značenje svake njihove umjetničke odluke.

Na pozornici bečkog predgrađa

Praizvedba je održana 30. rujna 1791. u Theater auf der Wieden, u Beču, pod Mozartovim ravnanjem. To je važna adresa: djelo je nastalo za publiku predgradskog kazališta, u sredini u kojoj su se od predstave očekivali i glazba i smijeh i scensko čudo.

Čarobna frula pripada tradiciji singspiela, glazbenog kazališta koje pjevane brojeve povezuje s govorenim dijalogom. Schikanederov svijet uključivao je bajkovite zaplete, preobrazbe i kazališne strojeve. Papageno je bio prilika da pokaže vlastiti komičarski talent. Dostojanstveni svećenici i lovac na ptice koji misli na jelo, piće i družicu dijele istu pozornicu s dobrim razlogom.

Austrijska Mediathek upravo u spoju pučkog komada i misterijskog kazališta vidi važan dio privlačnosti opere. U njezinu nastanku prepoznaje bajke iz Wielandova kruga, zanimanje za Egipat, prosvjetiteljske ideje i komiku.

Muzikolog David J. Buch u istraživanju nadnaravnoga u glazbenom kazalištu 18. stoljeća smješta Mozartova djela u mnogo širu tradiciju čarobnih predmeta, fantastičnih bića i egzotičnih prostora. Takav kontekst pomaže razumjeti zašto čarolija na ovoj pozornici ne mora svaki put skrivati slobodnozidarsku poruku. Bila je i dio kazališnog jezika koji je publika već poznavala.

Najvažnija kušnja: promijeniti vlastito mišljenje

Princ Tamino kreće spasiti Paminu, kćer Kraljice noći, iz Sarastrove vlasti. Isprva prihvaća majčinu verziju događaja. Dolazak pred hram postupno mijenja njegov pogled: Sarastrov se svijet predstavlja kao prostor mudrosti, a Kraljičin zahtjev za osvetom razotkriva opasnost njezine vlasti. Potom dolaze kušnje, među njima šutnja te prolazak kroz vatru i vodu.

Upravo je ta promjena najbolji ulaz u masonski sloj opere. Inicijacija je obredni prijelaz u novo stanje ili zajednicu, povezan s učenjem i preobrazbom. Tamino mora pokazati da može upravljati sobom i podnijeti neizvjesnost. Njegov naslov princa ne obavlja taj posao umjesto njega.

U takvu čitanju posebno je važan trenutak kada mu vlastita sigurnost prestaje biti dovoljna. Mlad čovjek koji misli da već zna tko je pravedan, a tko zao, mora zastati i ponovno razmotriti ono što je čuo. To je zahtjevnija kušnja od susreta s kazališnim čudovištem: provjeriti uvjerenje kojemu smo već dali moralno opravdanje.

Slobodnozidarska interpretacija koju objavljuje Opera u San Franciscu također naglašava Taminov put prema primanju i posvećenju, uz izričitu napomenu da libreto ne prikazuje točan stupanj slobodnog zidarstva. Tu granicu vrijedi zadržati. Opera slobodno raspoređuje iskušenja i simbole prema potrebama drame; njezine prizore ne možemo upotrebljavati kao zapisnik rada bečke lože.

Trojke se čuju, ali nisu dovoljne

Tri dame, tri dječaka, Es-dur uvertire s trima snizilicama: broj tri teško je previdjeti. Engleska narodna opera izdvaja upravo te elemente kao dio slobodnozidarske simbolike djela. Svečani akordni pozivi uvertire također se često povezuju s obrednim udarcima. Berlinski filharmoničari opisuju tu vezu s radom lože i njezinim dužnosnicima. Takve podudarnosti imaju težinu u djelu autora upoznatih sa slobodnim zidarstvom. Ipak, brojanje može proizvesti privid preciznosti. Tri lika ili tri predznaka govore malo ako zanemarimo što ti likovi rade i kakvu ulogu glazba ima u cjelini.

Uvertira uspostavlja svečanost, zatim pokret i živost. U samoj operi autoritet svećeničkih prizora, virtuozni izboji Kraljice noći i Papagenova neposrednost stvaraju različite načine glazbenoga govora. Slušatelj osjeća te razlike i bez poznavanja običaja slobodnog zidarstva. Zato simboličko tumačenje najbolje djeluje kada produbljuje slušanje. Kada ga zamijeni rješavanjem rebusa, glazba se nepotrebno smanjuje na dokazni materijal.

Egipat kakav je zamišljalo 18. stoljeće

Sarastrovi zazivi Izidi i Ozirisu, hramovi i prizori posvećenja pripadaju europskoj fascinaciji Egiptom. Važna književna poveznica bio je Sethos Jeana Terrassona, roman objavljen 1731. godine. Predstavljen kao prijevod staroga rukopisa, zapravo je fikcija. Njegov je odnos s operom prepoznao već spomenuti novinski izvjestitelj iz 1791.

Egiptolog John Gee upozorava na višestruko posredovanje egipatskih motiva: preko antičkih autora, Terrassona i naposljetku Schikanedera. Na tome putu motivi mijenjaju značenja. Scenski Egipat zato govori mnogo o europskoj potrazi za drevnom mudrošću. Čitatelju koji se prvi put susreće sa simbolikom slobodnog zidarstva važno je objasniti i tu razliku: uporaba egipatskih slika u operi ne dokazuje povijesni kontinuitet između faraonskih svećenika i novovjekovnih loža. Pokazuje kako je jedno razdoblje zamišljalo autoritet davnine.

Pamina otvara neugodno pitanje

Najveći izazov jednostavnom slavljenju „masonske opere” nalazi se u njezinu prikazu ljudi.

Sarastrov svijet zastupa mudrost, ali govori i jezikom muške nadmoći. Svećenik Taminu omalovažava žene kao brbljave, a Sarastro Pamini objašnjava potrebu muškog vodstva. To su riječi likova kojima djelo daje položaj moralnog autoriteta. Ozbiljno čitanje mora ih uzeti jednako ozbiljno kao njihove plemenite pouke.

Monostatos otvara pitanje rasnih predrasuda. Muzikolog Steffen Lösel njegov lik analizira u okviru rasnih stereotipa prosvjetiteljske antropologije. Univerzalne tvrdnje o ljudskosti očito su mogle opstajati uz vrlo ograničene predodžbe o pojedinim ljudima. Povijesni kontekst pomaže razumjeti takve proturječnosti. Ne uklanja ih. Ideal bratstva dobiva stvarnu težinu kada se provjeri koga obuhvaća i komu ostavlja pravo glasa.

A zatim Pamina mijenja raspored snaga. U završnim kušnjama pridružuje se Taminu i preuzima vodstvo. Libreto izričito priznaje ženinu dostojnost posvećenja, a Pamina uzima princa za ruku i vodi ga. To otvara mogućnost čitanja u kojem drama nadilazi dio predrasuda koje sama izgovara. Žena koju bi trebalo voditi pokazuje sposobnost da vodi. Ljubav, hrabrost i uzajamno povjerenje postaju uvjeti zajedničkog prolaska. Taj prizor ipak ostaje umjetnički iskaz; iz njega se ne mogu izvoditi pravila ženskog članstva u Mozartovoj loži.

Papageno želi život, ne stupanj

Papageno ne uspijeva slijediti disciplinu koja se traži od Tamina. Govori kada bi morao šutjeti, traži piće i sanja Papagenu. Njegov završetak ipak donosi susret s družicom i radost zamišljene obitelji. Taj komični rasplet ima ozbiljnu posljedicu za tumačenje cjeline. Opera ostavlja prostor sreći čovjeka koji ne doseže njezin inicijacijski ideal. Papagenove potrebe ostaju razumljive, a njegova glazba zadržava toplinu i privlačnost.

Možemo ga zato čitati kao korektiv Sarastrovoj svečanosti. Zajednica koja cijeni usavršavanje lako počne prezirati one koji ne prihvaćaju njezin put. Papageno podsjeća da ljudska vrijednost ne ovisi samo o uspjehu na kušnji koju je netko drugi propisao. To je interpretacija njegova mjesta u drami, a ne dokaz da su Mozart i Schikaneder napisali prikrivenu kritiku loža. Za takvu bi tvrdnju trebalo više od simpatičnog ptičara. Ali upravo njegova prisutnost otežava čitanje opere kao jednostavnoga programa koji odobrava samo jedan oblik dobroga života.

Što je onda slobodnozidarsko u Čarobnoj fruli?

Slobodnozidarsko iskustvo autora, inicijacijska struktura, zahtjev za samosvladavanjem i simbolički jezik daju dovoljno razloga da Čarobnu frulu čitamo kao veliko djelo povezano sa slobodnim zidarstvom. Tvrdnja da je Mozart njome „izdao tajne” pripada kasnijem mitologiziranju, na koje upozorava i Austrijski državni arhiv.

Ipak, umjetnička snaga opere traži širi pogled. Njezini junaci pokazuju koliko je teško razlikovati mudrost od autoriteta, samodisciplinu od poslušnosti i univerzalnu ljudskost od samouvjerenosti zatvorena kruga. To su pitanja koja slobodnozidarsko čitanje čine zanimljivim i izvan lože. Čarobna frula može današnjim slobodnim zidarima biti i neugodno ogledalo. Tamino poziva na rad na sebi. Pamina pita tko smije ravnopravno sudjelovati. Papageno ostavlja otvorena vrata životu koji se ne uklapa u propisani put. U toj operi hram ima mnogo toga reći o čovjeku. Pamina i Papageno osiguravaju da čovjek ipak ima što odgovoriti hramu.