Slobodni zidari već gotovo tri stoljeća žive u neobičnom paradoksu: što se više o njima zna, to se više o njima izmišlja. Od tvrdnji da upravljaju državama i bankama do priča o tajnim ritualima, političkim zavjerama i skrivenoj religiji, masonerija je postala idealno platno na koje svaka epoha projicira vlastite strahove. No kada se odvoje povijesne činjenice od popularne kulture, slika postaje znatno manje spektakularna – i mnogo zanimljivija.

Teorije zavjere imaju jednu veliku prednost pred činjenicama: jednostavnije su. Ako je svijet kompliciran, lakše je vjerovati da netko iz pozadine povlači konce. Ako se moć raspoređuje između vlada, korporacija, banaka, medija, vojski, sudova i međunarodnih institucija, privlačnije zvuči pretpostavka da iza svega postoji jedna skrivena organizacija.

A slobodno zidarstvo gotovo je savršeno za tu ulogu. Ima zatvorene sastanke. Ima rituale. Ima simbole. Ima tradicionalnu terminologiju. Među njegovim članovima tijekom povijesti bilo je političara, znanstvenika, poslovnih ljudi, umjetnika, vojnih časnika i državnika. Za teoriju zavjere više gotovo ništa nije potrebno.

Problem počinje kada teoriju pokušamo usporediti s činjenicama.

Mit 1: Slobodni zidari tajno upravljaju svijetom

To je vjerojatno najstarija i najraširenija tvrdnja o masoneriji. U različitim verzijama slobodni zidari navodno kontroliraju vlade, banke, pravosuđe, medije, Europsku uniju, Ujedinjene narode, Vatikan ili neku kombinaciju svega navedenoga. Povijest, međutim, pokazuje gotovo suprotno.

Ne postoji jedinstvena svjetska masonska organizacija. Ne postoji „predsjednik svih slobodnih zidara“. Ne postoji institucija kojoj su podređene sve velike lože. Slobodno zidarstvo organizirano je kroz stotine međusobno neovisnih velikih loža i velikih orijenata, često vrlo različitih svjetonazora. Neke se međusobno priznaju, neke ne. Neke primaju samo muškarce, druge žene, a postoje i mješovite obedijencije. Neke inzistiraju na vjeri u Vrhovno biće, dok druge prihvaćaju članove bez religijskog uvjeta. Drugim riječima, organizacija koja prema teorijama zavjere navodno koordinira svijet često nije sposobna postići konsenzus ni o tome koja je druga masonska organizacija „regularna“.

To, naravno, ne znači da pojedini slobodni zidari kroz povijest nisu imali političku ili društvenu moć. Jesu. George Washington bio je mason. Benjamin Franklin također. Winston Churchill bio je mason, kao i brojni europski političari, časnici, intelektualci i industrijalci. Ali činjenica da su utjecajni ljudi pripadali nekoj organizaciji nije dokaz da je organizacija upravljala njihovim državama. U protivnom bismo istom logikom morali zaključiti da svijetom upravljaju alumni elitnih sveučilišta, golf-klubovi ili poslovna udruženja.

Mit 2: Slobodno zidarstvo je tajno društvo

Ovdje je odgovor nešto složeniji. Masonerija nije tajna organizacija u klasičnom smislu riječi. Adrese mnogih masonskih hramova javno su dostupne. Velike lože imaju internetske stranice, objavljuju imena svojih velikih majstora, organiziraju javna predavanja, humanitarne aktivnosti i dane otvorenih vrata. O masoneriji je tijekom posljednjih tristo godina objavljeno toliko knjiga da bi njezine navodno najstrože čuvane tajne danas bilo moguće pronaći nakon nekoliko minuta internetskog pretraživanja.

To, međutim, ne znači da masonerija nema tajne. Ima ih. Članovi tradicionalno ne otkrivaju određene dijelove rituala, znakove raspoznavanja i sadržaj pojedinih ceremonija. Preciznije bi zato bilo reći da slobodno zidarstvo nije tajno društvo, nego društvo koje ima određene tajne. Razlika nije samo semantička.

Postoje brojne institucije koje dio svojega djelovanja zadržavaju za članove: vjerski redovi, bratovštine, studentska društva, diplomatske službe, profesionalne organizacije pa čak i upravni odbori kompanija. Zatvorenost određenog sastanka sama po sebi nije dokaz zavjere. Pravo pitanje nije postoji li privatnost, nego što se unutar te privatnosti događa.

Mit 3: Slobodno zidarstvo je religija – ili čak antikršćanska religija

Ovo je jedan od najdugovječnijih sporova između slobodnih zidara i njihovih kritičara. Velik dio tradicionalnog slobodnog zidarstva tvrdi da masonerija nije religija. Nema vlastitu dogmu o spasenju. Nema sakramente. Nema svećenstvo. Ne određuje članu kojoj religiji mora pripadati. U takozvanom regularnom slobodnom zidarstvu od kandidata se ipak u pravilu zahtijeva vjera u Vrhovno biće, dok se sveta knjiga – ovisno o vjeri članova – koristi tijekom rituala.

Upravo tu nastaje dio nesporazuma. Masonski ritual koristi religijski i moralni jezik, govori o Bogu, smrti, vrlinama i čovjekovu moralnom usavršavanju. Promatraču izvana sve to može izgledati poput religije. No postoji važna razlika. Slobodno zidarstvo tradicionalno ne govori čovjeku u što mora vjerovati, nego od njega traži da određena moralna pitanja promišlja unutar vlastitog religijskog ili filozofskog sustava.

Istodobno treba priznati da odnos između masonerije i kršćanskih crkava nije jednostavan. Katolička Crkva stoljećima smatra članstvo u masonskim organizacijama nespojivim s katoličkom vjerom. Kritike nisu proizlazile samo iz teorija zavjere nego i iz stvarnih filozofskih, političkih i povijesnih sukoba, osobito u Francuskoj, Italiji i drugim zemljama u kojima su dijelovi masonerije bili povezani s radikalnim sekularizmom i antiklerikalizmom.

Zato je pogrešno tvrditi i da je slobodno zidarstvo neka skrivena svjetska religija, ali i da između masonerije i religijskih institucija nikada nije bilo ozbiljnih ideoloških sukoba. Povijest je kompliciranija.

Mit 4: Slobodni zidari se međusobno zapošljavaju, namještaju poslove i štite jedni druge

Ovaj mit vjerojatno je najteže jednostavno odbaciti jer se nalazi na granici između teorije zavjere i legitimnog pitanja. Slobodno zidarstvo jest bratstvo. Članovi se međusobno poznaju. Grade odnose. U nekim sredinama pripadaju društvenim i profesionalnim elitama. Bilo bi naivno tvrditi da takva poznanstva nikada nisu proizvela poslovnu ili profesionalnu korist. Isto vrijedi, međutim, za alumni mreže, poslovne klubove, političke stranke, sportske organizacije, profesionalne komore ili privatne škole.

Problem nastaje kada se osobno poznanstvo pretvori u pogodovanje. Ako sudac favorizira masona zato što je mason, problem nije slobodno zidarstvo kao filozofski sustav nego povreda sudačke nepristranosti. Ako javni dužnosnik dodjeljuje posao članu svoje lože mimo pravila, riječ je o korupciji. I tu nikakva tradicija bratstva ne može biti opravdanje.

Upravo zbog toga pitanje članstva u slobodnom zidarstvu povremeno postaje predmet rasprava među sucima, policajcima, državnim dužnosnicima i drugim osobama koje obnašaju funkcije kod kojih nije dovoljna samo stvarna nepristranost – mora postojati i njezin javni privid. No iz mogućnosti zlouporabe ne proizlazi zaključak da je pogodovanje temeljna svrha slobodnog zidarstva. To bi bilo kao kada bismo postojanje političke korupcije koristili kao dokaz da je jedina svrha političkih stranaka korupcija.

Mit 5: Masonski simboli posvuda su dokaz njihove skrivene kontrole

Oko koje sve vidi. Piramida. Šestar i kutnik. Broj 33. Slovo G. Pentagram. Za ljubitelje teorija zavjere suvremeni je svijet golem katalog masonskih tragova. Problem je što simboli rijetko imaju samo jedno značenje.

Oko providnosti, primjerice, pojavljuje se u kršćanskoj umjetnosti mnogo prije nego što postaje popularan motiv u masonskoj ikonografiji. Piramida s okom na američkom Velikom pečatu često se predstavlja kao dokaz masonskog utjecaja, iako za tvrdnju da je simbol tamo postavljen kao masonski znak nema uvjerljivih povijesnih dokaza.

Slično vrijedi i za brojne arhitektonske elemente. Trokuti, zvijezde, stupovi, sunce, mjesec i geometrijski oblici pripadaju simboličkom jeziku koji je tisućama godina stariji od modernog slobodnog zidarstva. Masonerija ih je preuzela i dala im vlastita značenja.

To što slobodni zidari koriste neki simbol ne znači da je svaka pojava tog simbola masonska. U suprotnome bi svaka građevinska libela bila dokaz zavjere.

Zašto mitovi ipak opstaju?

Zato što slobodno zidarstvo za teorije zavjere ima gotovo idealnu strukturu. Dovoljno je zatvoreno da pobuđuje sumnju. Dovoljno je poznato da ga gotovo svi prepoznaju. Dovoljno je staro da oko njega postoji golema količina povijesnog materijala. I dovoljno je povezano s elitama da se među tisućama članova uvijek može pronaći netko politički ili društveno važan.

Uz to postoji još jedan problem. Sami slobodni zidari desetljećima su često reagirali na javne sumnje šutnjom. Logika je bila razumljiva: ozbiljna organizacija ne bi trebala odgovarati na svaku internetsku teoriju zavjere. No komunikacijska posljedica bila je manje povoljna.

Tamo gdje institucija ne govori o sebi, drugi će govoriti umjesto nje. A praznine se gotovo uvijek ispunjavaju najdramatičnijim mogućim objašnjenjima.

Najzanimljivija istina o slobodnom zidarstvu nije teorija zavjere

Problem s mitovima o slobodnom zidarstvu nije samo u tome što su često netočni. Problem je što prikrivaju puno zanimljivija pitanja. Zašto je slobodno zidarstvo bilo toliko privlačno europskim elitama 18. i 19. stoljeća? Kako je bratstvo koje govori o toleranciji istodobno postalo neprijateljem dijela Katoličke Crkve? Kako su različite masonske tradicije završile na potpuno različitim stranama političkih sukoba? Zašto je u nekim državama masonerija gotovo dio društvenog establishmenta, dok se u drugima članstvo još uvijek smatra nečim što treba skrivati? I možda najvažnije: kakvu ulogu jedno bratstvo nastalo u doba prosvjetiteljstva uopće može imati u društvu 21. stoljeća?

To su pitanja na koja nema jednostavnih odgovora. Ali upravo zato vrijedi o njima razgovarati. Jer stvarna povijest slobodnog zidarstva mnogo je složenija od ideje da se nekoliko muškaraca sastane iza zatvorenih vrata i odluči što će se sutra dogoditi svijetu. A ponekad je upravo ta složenost najbolji protuotrov teorijama zavjere.