Premda označavaju iste ljude i isti pokret, izrazi „masonerija” i „slobodno zidarstvo” u hrvatskom javnom prostoru ne nose isti emocionalni teret. Jedan češće priziva tajne mreže i afere, a drugi povijest, simboliku i udruživanje. Razlika nije u rječniku, nego u kontekstu.

Kad se u hrvatskom medijskom naslovu pojavi riječ „mason”, čitatelj rijetko očekuje tekst o dobrotvornom radu, povijesti prosvjetiteljstva ili simbolici zidarskog alata. Mnogo je izglednije da će naslov obećavati popis utjecajnih članova, političku vezu, zatvoreni krug moći ili „tajnu koja se otkriva”.

Izraz „slobodni zidar” proizvodi drukčiji prvi dojam. Zvuči povijesnije i institucionalnije, a ponekad i neutralnije. Upućuje na tradiciju, ritual, ložu i osobni rad koji pripadnici organizacije ističu u vlastitom predstavljanju. Ne uklanja sumnju, ali je ublažava.

Riječ je, međutim, o istim ljudima. Hrvatska enciklopedija govori o „slobodnom zidarstvu ili masoneriji”, uz stariji naziv framasonstvo. „Mason” je, pojednostavljeno, isto što i „slobodni zidar”, a „masonerija” isto što i „slobodno zidarstvo”. Enciklopedijska natuknica ne uspostavlja vrijednosnu ni organizacijsku razliku između tih pojmova.

Pa ipak, u javnoj komunikaciji sinonimi nikada nisu potpuno nevini. Riječi ne mijenjaju činjenice, ali mijenjaju okvir u kojem ih publika prima.

Rječnički sinonimi, komunikacijski suparnici

„Slobodni zidar” doslovni je i slikovit naziv. U njemu su sadržani čovjek, obrt i sloboda. Čitatelj koji ništa ne zna o temi može barem naslutiti povezanost sa srednjovjekovnim graditeljskim cehovima, kamenom, šestarom, kutnikom i idejom simboličke izgradnje čovjeka.

„Mason” je kraći, zvučniji i pogodniji za naslov. Dolazi iz istoga jezičnog kruga kao francuski maçon, odnosno zidar, ali prosječnom hrvatskom čitatelju njegovo izvorno značenje nije odmah vidljivo. Riječ zato lakše funkcionira kao oznaka zatvorene društvene kategorije: političar, odvjetnik ili poduzetnik više nije samo član neke udruge, nego je „mason”.

Slično vrijedi za par „slobodno zidarstvo” i „masonerija”. Prvi naziv zvuči kao tradicija ili sustav simboličkog rada. Drugi je kompaktniji i češće se upotrebljava kada se govori o masonima kao kolektivnoj sili: što „masonerija želi”, koga „masonerija postavlja” ili koliki je njezin „utjecaj”.

Takve rečenice često prikrivaju osnovni problem: slobodno zidarstvo nije jedinstvena svjetska organizacija s jednim vodstvom. Postoje različite velike lože, veliki orijenti, međunarodni redovi i međusobno odvojene tradicije. Neke organizacije ne priznaju druge, a razlikuju se i prema članstvu žena, odnosu prema vjeri te dopuštenosti političkih i religijskih rasprava. Govoriti o „masoneriji” kao jedinstvenom akteru zato može biti jednako neprecizno kao sve političke stranke opisivati kao jednu organizaciju.

„Mason” bolje prolazi u naslovu

Hrvatski mediji nisu izmislili negativne predodžbe o masonima, ali su pomogli učvrstiti jezični obrazac u kojem je „mason” češće riječ uzbuđenja, a „slobodni zidar” riječ objašnjenja.

To se može vidjeti i unutar istog članka. Jutarnji list je 2015. tekst naslovio velikim slovima: „Hrvatski masoni opet su jaki, imaju 13 loža”, dok se u objašnjavajućem dijelu govori o „slobodnim zidarima”. U drugom tekstu iz 2013. nadnaslov „Velika tajna” prati pitanje tko su bili masoni, dok se povijesni prikaz ponovno služi izrazom „slobodni zidari”. Ti pojedinačni primjeri ne dokazuju opći statistički zakon, ali dobro pokazuju uredničku logiku: „mason” privlači pozornost, „slobodni zidar” daje kontekst.

To nije posebnost izvještavanja o slobodnom zidarstvu. Mediji sustavno biraju kraće, emocionalno snažnije i prepoznatljivije riječi. Problem nastaje kada izbor riječi počne zamjenjivati dokaz. Tvrdnja da je netko mason činjenica je samo ako je članstvo potvrđeno. Tvrdnja da je zbog toga dio nedopuštene mreže utjecaja zaseban je zaključak koji zahtijeva dodatne dokaze.

Afera koja je pojačala političko značenje riječi

Suvremenu hrvatsku percepciju teško je odvojiti od slučaja bivšega glavnog državnog odvjetnika Dražena Jelenića. Nakon što je 2020. potvrđeno njegovo članstvo u masonskoj loži, podnio je ostavku. Jelenić je tvrdio da članstvo nije utjecalo na obavljanje njegove dužnosti, ali političko pitanje više nije bilo samo što se događa u loži. U središte su došli mogući sukob interesa, povjerenje u pravosuđe i veze osoba na javnim funkcijama.

Od tog trenutka „mason” u hrvatskom političkom jeziku još snažnije označava potencijalni problem javne odgovornosti. To ne znači da je svako članstvo dokaz pogodovanja. Znači da javnost opravdano postavlja stroža pitanja kada član zatvorenog bratstva raspolaže ovlastima državnog progona, sudskog odlučivanja, javnog novca ili regulatornog nadzora.

Pritom je potrebno razlikovati legitimnu kontrolu moći od teorije zavjere. Pitanje je li dužnosnik prijavio mogući sukob interesa novinarski je opravdano. Zaključak da „masoni upravljaju državom”, bez dokumentiranog lanca odluka i koristi, nije istraga nego pretpostavka.

UNESCO teoriju zavjere sažeto opisuje kao vjerovanje da događajima potajno upravljaju moćne sile s negativnom namjerom. Ta je matrica posebno privlačna kada tema već uključuje zatvorenost, ritual i utjecajne pojedince. Upravo zato svaku tvrdnju treba provjeravati zasebno, bez kolektivne krivnje.

Zašto same lože biraju „slobodno zidarstvo”

U javnim predstavljanjima hrvatskih obedijencija primjetna je sklonost izrazu „slobodno zidarstvo”. Velika Loža Hrvatske svoju mrežnu stranicu predstavlja kao doprinos boljem razumijevanju onoga što slobodno zidarstvo jest i što slobodni zidari rade. Velika Nacionalna Loža Hrvatske u opisu vlastite strukture navodi da je savez slobodnih zidara usmjeren prema duhovnom i moralnom oplemenjivanju čovjeka.

Izbor je razumljiv. „Slobodni zidar” vraća pripadniku individualnost, dok ga „mason” lakše pretvara u dio nevidljivog kolektiva. Prvi naziv ističe ideal koji organizacija želi komunicirati; drugi podsjeća na reputaciju koju joj je velikim dijelom oblikovala okolina.

No neutralniji naziv ne smije postati komunikacijski štit. Organizacija ne postaje otvorena zato što govori „slobodno zidarstvo”, kao što nije automatski opasna zato što je novine nazivaju „masonerijom”. Povjerenje se ne gradi terminološkim rebrendiranjem, nego provjerljivim podacima: jasnim pravnim statusom, poznatim vodstvom, pravilima o sukobu interesa, transparentnim humanitarnim djelovanjem i spremnošću na odgovor o odnosu članstva i javnih funkcija.

Povijest, Crkva i naslijeđena sumnja

Negativne asocijacije riječi „masonerija” nisu nastale samo u tabloidima. Slobodni zidari tijekom povijesti djelovali su uz određenu razinu diskrecije, skrivali dijelove obreda i znakove raspoznavanja, a istodobno su bili zabranjivani i progonjeni u autoritarnim režimima. Hrvatska enciklopedija pritom naglašava važnu razliku: lože su mogle čuvati svoje obrede od javnosti, ali zbog toga nisu nužno bile ilegalne.

U hrvatskom društvenom kontekstu važan je i dugotrajan sukob s Katoličkom crkvom. Dikasterij za nauk vjere 1983. potvrdio je negativan crkveni sud o masonskim udruženjima i zabranu članstva katolicima, a 2023. ponovno je naglasio nespojivost katoličkog nauka i aktivnog članstva u masoneriji.

Zbog povijesti zabrana, političkih optužbi i crkvenog protivljenja, riječ „masonerija” u Hrvatsku nije stigla kao prazan pojam. Ona već nosi slojeve sukoba i sumnje. „Slobodno zidarstvo” dio tog tereta ublažava, ali ga ne briše.

Što možemo tvrditi, a što tek pretpostaviti

Ne postoji javno dostupno reprezentativno istraživanje koje bi hrvatskim građanima ponudilo parove „mason – slobodni zidar” i „masonerija – slobodno zidarstvo” te izmjerilo njihove asocijacije. Zbog toga ne bi bilo opravdano objaviti postotak građana kojima jedan izraz zvuči negativnije.

Moguće je, međutim, iznijeti oprezan kvalitativni zaključak na temelju medijskih naslova, institucionalnog jezika i društvenog konteksta: „mason” i „masonerija” češće se pojavljuju u dramatičnom, konfliktnom ili političkom okviru, dok se „slobodni zidar” i „slobodno zidarstvo” češće koriste u povijesnom, objašnjavajućem i samopredstavljajućem govoru.

Komunikacijska teorija takav učinak naziva uokvirivanjem. Odabirom određenih riječi neki aspekt stvarnosti postaje istaknutiji, iako osnovne činjenice ostaju iste. Klasični rad Roberta Entmana objašnjava da okvir utječe na to kako se definira problem, pripisuje uzrok i donosi vrijednosna prosudba.

Novinarski odgovor nije biranje „ljepše” riječi

Za ozbiljno izvještavanje nije potrebno zabraniti nijedan od ovih naziva. Najpreciznije je pri prvom spominjanju navesti oba: „slobodno zidarstvo, odnosno masonerija” i „slobodni zidari, poznati i kao masoni”. Nakon toga naziv treba prilagoditi kontekstu, bez podmetanja zaključka.

„Mason” i „slobodni zidar” označavaju istu pripadnost, ali ne pričaju istu priču. Prvi je u hrvatskoj javnosti postao riječ sumnje; drugi riječ samoodređenja i povijesnog objašnjenja. Zadatak ozbiljnog medija nije odlučiti koja je slika poželjnija, nego spriječiti da bilo koja od njih zamijeni činjenice.