Mirko Glojnarić: Masonerija u Hrvatskoj
Neke se knjige ponovno objavljuju zato što su njihove tvrdnje izdržale provjeru vremena. Druge se vraćaju u knjižare jer pokazuju kako je jedno razdoblje razmišljalo, koga se bojalo i na koji je način stvaralo svoje neprijatelje. Masonerija u Hrvatskoj Mirka Glojnarića pripada ponajprije ovoj drugoj skupini.
Nakladnik Fortuna objavio je 2026. reprint knjige prvi put tiskane u Zagrebu u siječnju 1941. Novo izdanje ima 79 stranica, tvrdi uvez i pogovor povjesničara Tomislava Karduma, koji izvornom tekstu daje potreban politički i historiografski okvir.
Mirko Glojnarić bio je novinar i publicist, rođen 1914. u Maču kraj Zlatara. Pisao je za Hrvatsku stražu, a od 1936. do 1941. bio je član uredništva Hrvatskog dnevnika, neslužbenog glasila Hrvatske seljačke stranke. Priredio je knjigu govora i izjava Vladka Mačeka, dok je 1940. objavio Borbu Hrvata, kroniku političke povijesti od 1919. do 1939. godine.
Masonerija u Hrvatskoj najavljena je krajem studenoga 1940. kao „senzacionalna knjiga“, a objavljena 27. siječnja 1941. Pozornost nije privukla samo temom, nego ponajprije imenima. Uz prikaz povijesti, ustroja, simbola i običaja slobodnog zidarstva, Glojnarić je objavio popise osoba koje je označio članovima zagrebačkih loža. Na njima su se našli političari, profesori, suci, odvjetnici, gospodarstvenici, novinari i umjetnici.
Knjiga počinje legendom o gradnji Salomonova hrama, nastavlja se kratkim pregledom razvoja slobodnog zidarstva te opisom prvih loža na hrvatskom prostoru. Autor obrađuje slobodno zidarstvo tijekom Prvoga svjetskog rata, Veliku ložu „Jugoslavija“, osnivanje i unutarnji ustroj loža, izbor časnika, primanje članova i značenje simbola. Posebnu pozornost posvećuje zagrebačkim ložama i njihovim navodnim članovima.
Glojnarić, međutim, ne piše kao neutralni istraživač. Povijesne podatke i popise povezuje s unaprijed postavljenom tezom o slobodnom zidarstvu kao zatvorenoj interesnoj mreži koja upravlja politikom, gospodarstvom, novinarstvom i kulturom. Njegov je rječnik optužujući i mjestimice izrazito pogrdan. Slobodne zidare prikazuje kao političke urotnike i pripadnike međunarodne strukture čiji su interesi suprotstavljeni interesima hrvatskog naroda.
Takav pristup nije moguće odvojiti od Europe 1940. i početka 1941. godine. Nakon njemačke pobjede nad Francuskom porastao je politički i ideološki utjecaj Trećeg Reicha u jugoistočnoj Europi. Antimasonstvo se širilo zajedno s antisemitizmom, a motiv navodne židovsko-masonske zavjere postao je dio nacističke propagande. Glojnarićeva knjiga preuzima dio toga ideološkog repertoara, povezujući slobodno zidarstvo sa Židovima, liberalizmom i jugoslavenskim integralizmom.
Slobodnozidarske lože u Banovini Hrvatskoj bile su raspuštene u kolovozu 1940. Popise članova Glojnarić je navodno dobio od pojedinaca iz policijske službe. Dio podataka vjerojatno se temeljio na stvarnim dokumentima, ali način njihove provjere nije bio transparentan. Autor je nakon objavljivanja priznao da mu je određeni broj imena bio podmetnut, da bi poslije osporio autentičnost vlastite izjave. Njegove popise zato nije opravdano tretirati kao konačan registar hrvatskih slobodnih zidara.
Knjiga je zabranjena već 28. siječnja 1941., ali se nastavila prodavati. Protiv Glojnarića je pokrenut sudski postupak. Prvostupanjski sud oslobodio ga je u studenome 1941., no Stol sedmorice poništio je presudu i predmet vratio na novu raspravu, koja nikada nije održana. Sudski postupak stoga nije donio konačnu potvrdu vjerodostojnosti spornih popisa.
Posebno složenom autorovu biografiju čini činjenica da je poslije riskirao život skrivajući židovskog dječaka Paula Schreinera. Mirko Glojnarić, njegova majka Amalija i sestra Blaženka posthumno su proglašeni Pravednicima među narodima. Mirko i Blaženka ubijeni su u Maču 1943., a identitet počinitelja nije pouzdano utvrđen.
Čitati Glojnarića danas znači čitati dvije knjige istodobno: onu koju je namjeravao napisati o slobodnom zidarstvu i onu koju je, možda nesvjesno, napisao o Hrvatskoj na rubu rata. Prva zahtijeva oprez i provjeru gotovo svake važnije tvrdnje. Druga ostaje vrijedan izvor za razumijevanje političke kulture, medijskih kampanja i društvenih strahova jednoga prijelomnog vremena.