Časnici koji su se vraćali s europskih ratišta donosili su kući i nova poznanstva, ideje i oblike udruživanja. U glinskom „Ratnom prijateljstvu” susreli su se vojnička povezanost, aristokratske mreže i prosvjetiteljska ambicija popravljanja društva. Ta priča otkriva koliko je hrvatsko pograničje bilo uključeno u europska zbivanja te koliko su ideali jednakosti ovisili o tome s koje se strane društvene hijerarhije živjelo.

„Ratno prijateljstvo” neobično je ime za zajednicu koja se povezivala s moralnim usavršavanjem i bratstvom. U njemu su ostali upisani i rat i odnos među ljudima koji su ga prošli. Upravo taj spoj vodi prema počecima organiziranoga slobodnog zidarstva na prostoru današnje Hrvatske: prema Glini, vojnom središtu Banske krajine, i časnicima koji su sudjelovali u Sedmogodišnjem ratu. Hrvatska enciklopedija osnutak tamošnje lože smješta u 1764. godinu.

Pogled iz današnje perspektive lako podcijeni takvu lokaciju. Kulturne novosti obično zamišljamo kako se iz velikih gradova šire prema manjim sredinama. Glinska priča traži da pogledamo putove kojima su ljudi stvarno prolazili. Časnik iz krajiške pukovnije mogao je upoznati udaljene europske sredine zahvaljujući službi, pohodu ili zarobljeništvu. Njegov je životopis povezivao mjesta koja su na zemljovidu izgledala vrlo daleko.

U tome je ključ glinskoga početka. Vojna krajina bila je prostor nadziranja granice, ali i sustav koji je ljude slao preko nje. S njihovim povratkom vraćalo se više od vojnog iskustva.

Grad koji je rastao uz vojnu službu

Sredinom 18. stoljeća Glina je bila naselje u razvoju, s važnom vojnom dužnošću. Suvremeno urbano oblikovanje započelo je gradnjom bastionske utvrde 1735.–1736., uz koju je nastajalo novo naselje. Hrvatska enciklopedija bilježi da je od 1750. bila sjedište Prve banske pukovnije. Takva je uloga okupljala časnike i stvarala potrebe koje su nadilazile opskrbu same posade.

Pukovnija je u krajiškom sustavu bila i teritorijalna upravna jedinica. Vojna organizacija zahvaćala je prostor, stanovništvo i svakodnevne obveze. Banska krajina pritom je imala posebnu povijest vezanu uz hrvatskoga bana i staleže, a sredinom stoljeća uklapala se u preuređeni habsburški vojni sustav. Za razumijevanje glinske lože važna je upravo ta gustoća službenih veza: u malom se mjestu susretao kadar čije su dužnosti sezale daleko izvan lokalne sredine.

Povjesničarka umjetnosti Iva Vidović, analizirajući stare planove Gline, pokazuje kako se uz utvrdu oblikovalo civilno naselje te kako su doseljeni obrtnici i trgovci zadovoljavali potrebe rastuće vojne zajednice. Vojska je poticala nastanak grada, njegovu opskrbu i prostorni raspored. U takvu okružju i udruživanje časnika dobiva razumljiv društveni okvir.

Glinska loža zato pripada povijesti jednoga živog vojnog i civilnog središta. Ako je promatramo samo kao izdvojenu zanimljivost, propuštamo vidjeti sredinu koja ju je učinila mogućom.

Europski rat kao put prijenosa ideja

Krajina je tijekom 18. stoljeća sve snažnije služila habsburškim ratnim ciljevima izvan neposredne obrane od Osmanlija. Krajišnici su u većem broju sudjelovali na udaljenim ratištima već tijekom Rata za austrijsku baštinu 1740.–1748. Reorganizacija koja je uslijedila trebala je povećati njihovu disciplinu i učinkovitost. Stanovnici pograničja postajali su raspoloživa vojna snaga za europske sukobe Monarhije.

Sedmogodišnji rat, vođen od 1756. do 1763., pripadao je tom svijetu. Za povijest slobodnog zidarstva osobito je važan životopis Ivana VIII. Draškovića. Prema Hrvatskom biografskom leksikonu, kao časnik bio je ranjen i zarobljen, a u Augsburgu je upoznao slobodno zidarstvo i pristupio mu. Nakon povratka služio je u Glini.

Ta je putanja konkretnija od općenite tvrdnje da je prosvjetiteljstvo „stiglo u Hrvatsku”. Možemo pratiti čovjeka, njegov odlazak, susret s organizacijom i povratak u službu. Ideje su putovale zajedno s ljudima koji su ih prihvaćali, tumačili i prilagođavali novoj sredini.

Iz takva iskustva možemo razumjeti i privlačnost lože: nudila je uređen oblik održavanja poznanstava, zajedničke obrede i jezik bratstva koji je mogao povezati ljude različitih sredina. To je tumačenje njezine društvene funkcije. Osobne pobude svakoga glinskog člana zahtijevale bi njegova pisma, zapise ili drugo neposredno svjedočanstvo.

Godina koju treba čitati s oprezom

Broj 1764. postao je prepoznatljiva oznaka glinskoga početka. Ipak, izvori koje je moguće usporediti nisu potpuno usklađeni. Hrvatska enciklopedija navodi da je Drašković te godine osnovao „Ratno prijateljstvo” te da mu je bio starješina od 1768. do 1770. Hrvatski biografski leksikon njegov doprinos ustanovljivanju glinske lože smješta u 1769./1770. godinu.

Razliku ne treba prekriti prividno preciznom kronologijom. Ti navodi sami po sebi ne dopuštaju da različite godine proglasimo fazama osnivanja, a još manje da jednu od njih bez dodatnog dokumenta preimenujemo u godinu „prve sigurne potvrde”. Za takav bi zaključak trebalo usporediti podlogu na kojoj su nastali.

Oprez ima i širi historiografski razlog. Mladen Švab u pregledu literature iz 1978. upozoravao je na gubitke ranije arhivske građe te na važnost povijesti Ludwiga Abafija, koji se služio dokumentima prije njihova stradanja. To pokazuje koliko rekonstrukcija ovisi o starijim prijepisima, citatima i interpretacijama. Ponavljanje podatka u brojnim kasnijim tekstovima ne stvara novi dokaz.

Zato 1764. ovdje označava godinu koju navodi Hrvatska enciklopedija, uz izričitu ogradu o neusklađenoj dataciji. Jednako tako, za objašnjenje glinskoga značenja nije potrebno posezati za titulom „prve lože na Balkanu”. Takvo prvenstvo tražilo bi zasebnu usporedbu regionalnih izvora i određenje prostora na koji se odnosi.

Francuski i latinski u krajiškoj sredini

Hrvatski biografski leksikon navodi da je glinska loža u početku radila na francuskom, a zatim na latinskom jeziku. Već taj podatak dovoljno govori o krugu kojemu je pripadala.

Uporaba tih jezika otkrivala je kulturne i obrazovne veze članova. Istodobno je postavljala praktičnu granicu dostupnosti. Za sudjelovanje u obrednom radu trebalo je moći pratiti govor, razumjeti tekst i snaći se u pravilima udruživanja. Život u istome gradu nije značio i jednak pristup njegovim krugovima.

Izraz „hrvatska loža” stoga u ovoj priči valja razumjeti u povijesnom i prostornom okviru. Ne opisuje automatski jezik rada, sastav članstva ni nacionalni program kakav bismo prepoznali u kasnijim stoljećima. Francuski naziv „Ratnog prijateljstva” i prelazak na latinski upozoravaju koliko je taj svijet bio povezan preko današnjih državnih i jezičnih granica.

To Glinu čini zanimljivom za hrvatsku povijest: pokazuje način na koji je domaća sredina sudjelovala u širim europskim mrežama. Lokalna pripadnost i nadregionalne veze mogle su postojati u istom čovjeku i istoj organizaciji.

Koliko je daleko sezalo bratstvo?

U časničkoj loži postojala je očita napetost između bratstva i zapovijedanja. Član je sudjelovao u zajednici koja je govorila o moralnoj vrijednosti čovjeka, a izvan nje djelovao u sustavu određenom činom, službom i poslušnošću. Važno je pitati kako su se ta dva iskustva dodirivala.

Povjesničarka Nataša Štefanec u prikazu krajiškoga društva opisuje teret dugotrajne vojne službe te opterećenost žena, djece i starijih poljoprivrednim poslovima dok su muškarci ratovali. Ista vojna organizacija koja je nekim časnicima otvarala europske kontakte održavala se radom i obvezama mnogo šireg stanovništva. Iz toga proizlazi granica svake romantične slike glinskoga početka. Prisutnost lože ne može se uzeti kao mjera slobode cijele sredine. Za procjenu njezina djelovanja trebalo bi znati kako su članovi postupali prema podređenima, kome su pomagali i jesu li svoja načela provodili kada ih je to nešto stajalo.

Kasniji Draškovićev sustav daje barem uvid u razinu namjere. Povjesničar Martin Javor, služeći se i bečkim arhivskim dokumentima, prikazuje program koji je tražio praktičnu pomoć siromašnima i bolesnima te osobni primjer starješine. Ujedno bilježi posebnu pozornost prema pridobivanju liječnika i ljudi bliskih dvoru i državnoj službi. Humanitarna ambicija i zanimanje za utjecajne članove stajali su jedno uz drugo.

Taj kasniji program ne dokazuje praksu glinske lože iz 1760-ih. Omogućuje, međutim, preciznije pitanje: kako se univerzalna moralna ambicija provodila kroz izrazito odabrano članstvo?

Od Gline prema organiziranoj mreži

Draškovićevo značenje nadilazi ulogu u jednoj loži. Godine 1775. u Brezovici su se okupili predstavnici loža iz Gline, Zagreba, Varaždina i Križevaca. To je bio važan korak u oblikovanju sustava koji će ponijeti njegovo ime. Javor taj pothvat razmatra u širem hrvatsko-ugarskom okviru, kao pokušaj povezivanja loža i osamostaljivanja od vanjskih središta.

Razmjer ambicije time postaje jasniji. Ljudi koji su preko udaljenih veza upoznali slobodno zidarstvo počeli su graditi vlastitu organizacijsku povezanost. Preneseni model dobivao je lokalne nositelje, pravila i institucionalne interese. Glina je sudjelovala u tom procesu zajedno s gradovima koji su imali drukčiju upravnu i društvenu strukturu.

Ipak, osnutak, širenje i trajanje organizacije odvojena su pitanja. Zabrana slobodnog zidarstva u Habsburškoj Monarhiji 1795., koju bilježi Hrvatska enciklopedija, upozorava koliko je prostor takva udruživanja ovisio o političkim okolnostima. Pozivanje na 1764. godinu samo po sebi ne uspostavlja neprekinutu institucionalnu vezu do današnjih loža.

Glinsko je nasljeđe dovoljno snažno i bez toga. Pokazuje da se kulturni život hrvatskih zemalja razvijao i putovima vojne službe, ratnih susreta i povrataka. Upozorava i na cijenu te povezanosti: mogućnost koja se otvarala časniku počivala je na sustavu obveza čije je posljedice osjećala cijela krajiška zajednica. Zato početke hrvatskih loža tražimo u Vojnoj krajini. U njoj su se susreli ljudi koji su imali iskustvo udaljenih sredina, međusobne veze i mogućnost organiziranja. „Ratno prijateljstvo” ostaje sažeto svjedočanstvo toga susreta. A pitanje koje je ostavilo iza sebe seže dalje od godine osnutka: koliko bratstvo vrijedi kada njegovi članovi ponovno preuzmu svoje činove i ovlasti?