U samo nekoliko tjedana francuske obedijencije pojavile su se na trima mjestima na kojima ih javnost rijetko vidi zajedno: u raspravi o etici pravosuđa, u nacionalnom programu zaštite baštine i pred Grobom neznanog vojnika. Nema potvrde da su ti događaji bili dio jedne organizirane kampanje, ali zajedno pokazuju promjenu odnosa francuskog slobodnog zidarstva prema javnosti – od diskrecije prema vidljivijoj obrani vlastitog mjesta u Republici.

Francusko slobodno zidarstvo u rujnu 2026. nije dospjelo u središte pozornosti zbog rituala, unutarnjih izbora ili uobičajenih nagađanja o političkom utjecaju. U javnost je ušlo kroz tri vrlo različita događaja: sukob oko granica profesionalne etike sudaca i državnih odvjetnika, otvaranje muzeja i slobodnozidarskih hramova građanima te prvi formalni slobodnozidarski nastup u ceremoniji kod Groba neznanog vojnika.

Na prvi pogled riječ je o nepovezanim vijestima. Jedna pripada području prava, druga kulture, a treća nacionalnog sjećanja. Ipak, sve tri otvaraju isto pitanje: može li organizacija koja povijesno njeguje diskreciju istodobno tražiti punu javnu legitimnost – i kako to učiniti bez pretvaranja vlastite otvorenosti u promotivni spektakl?

Francuski odgovor ovoga rujna bio je neuobičajeno izravan. Dvanaest međusobno vrlo različitih obedijencija zajednički je istupilo protiv mišljenja jednog pravosudnog tijela. Musée de la Franc-Maçonnerie otvorio je posjetiteljima ne samo zbirke nego i hramove u sjedištu Velikog Orijenta Francuske. Nekoliko tjedana ranije slobodnozidarski predstavnici, vidljivo označeni lentama i ogrlicama svojih dužnosti, sudjelovali su u jednom od najprepoznatljivijih obreda francuske nacionalne kulture sjećanja.

Mišljenje koje je ujedinilo dvanaest obedijencija

Najozbiljniji od triju događaja počeo je daleko od očiju javnosti. Jedan francuski magistrat – pojam koji u francuskom sustavu obuhvaća suce i državne odvjetnike – zatražio je mišljenje tijela Collège de déontologie des magistrats de l’ordre judiciaire o tome bi li pristupanje loži slobodnih zidara bilo spojivo s njegovim profesionalnim obvezama. Kolegij je 9. lipnja 2026. donio mišljenje broj 2026-27.

Njegov zaključak bio je dovoljno oštar da izazove višemjesečnu raspravu. Prema Kolegiju, pripadnost slobodnom zidarstvu nespojiva je s etičkim obvezama magistrata ako položena prisega podrazumijeva nadređenu lojalnost ili solidarnost. Ako takve nadređenosti nema, članstvo ipak izaziva „važne rezerve” i zahtijeva najveći oprez kako bi se očuvali neovisnost, nepristranost i neutralnost – ne samo u stvarnosti nego i u očima javnosti.

Važna je razlika između onoga što mišljenje jest i načina na koji može djelovati. To nije zakon, disciplinska odluka ni opća zabrana sucima i državnim odvjetnicima da budu slobodni zidari. Kolegij je savjetodavno tijelo, a mišljenje je doneseno na zahtjev određene osobe. U njemu se također priznaje sloboda udruživanja magistrata. Problem je, međutim, u formulaciji: čak i kada nije utvrđena nadređena lojalnost, sama pripadnost slobodnom zidarstvu ostaje pod „važnim rezervama”. Time se težište lako premješta s konkretnog sukoba interesa na sumnju prema čitavoj vrsti udruženja.

Upravo je to izazvalo zajednički odgovor dvanaest obedijencija: Francuska federacija Le Droit Humain, Veliki Orijent Francuske, Velika Loža Francuske, Velika Loža Francuskog Masonskog Saveza, Velika Loža Kultura i Duhovnosti, Velika Ženska Loža Francuske, Velika Neovisna Loža Francuske, Velika Mješovita Loža Francuske, Velika Mješovita Loža za Memfis-Mizraim, Velika Opća Mješovita Loža, Velika Nacionalna Loža Francuske i Velika Tradicionalna i Simbolička Loža “Opera”.

Popis je važniji od brojke. Potpisnice pripadaju različitim, često međusobno udaljenim tradicijama slobodnog zidarstva: muškim, ženskim i mješovitim, liberalnim i regularnim. Zajedničko stajalište Velikog Orijenta Francuske i Velike Nacionalne Lože Francuske posebno pokazuje koliko su mišljenje doživjele ozbiljno. Ondje gdje ih obredna pravila i međunarodna priznanja razdvajaju, pitanje građanskih prava članova privremeno ih je povezalo.

U pismima od 7. rujna, upućenima predsjedniku Republike, ministru pravosuđa te članovima samog Kolegija, obedijencije su upozorile na povratak „doktrine sumnje i isključivanja” prema slobodnim zidarima. Zatražile su da se uključi Conseil supérieur de la magistrature, francusko Visoko vijeće magistrature, i jasno izjasni o odnosu slobodnozidarskog članstva i pravosudne etike. Pozvale su se na slobodu udruživanja, savjesti i mišljenja, jednakost te pravo na privatni život. Podsjetile su i na predmet Veliki Orijent Italije protiv Italije, u kojem je Europski sud za ljudska prava 2004. utvrdio povredu slobode udruživanja nakon disciplinskog sankcioniranja talijanskog suca zbog slobodnozidarskog članstva.

Njihova kritika ima snažnu točku: profesionalna se nepristranost mora procjenjivati prema ponašanju, konkretnim vezama i stvarnom sukobu interesa, a ne samo prema etiketi udruženja. Dodatnu slabost mišljenja predstavlja činjenica da se Kolegij u razmatranju slobodnozidarske prisege i tajnosti oslonio i na Wikipediju, umjesto prvenstveno na statute, pravilnike i vjerodostojne tekstove pojedinih obedijencija.

Ipak, ni suprotnu stranu ne treba odbaciti. Pravosuđe mora štititi ne samo stvarnu nepristranost nego i njezin izgled. Ako su sudac, odvjetnik ili stranka povezani članstvom u istoj zatvorenoj organizaciji, osobito u manjoj sredini, može nastati opravdano pitanje povjerenja. Ali odgovor na takav rizik trebao bi biti konkretan: objava mogućeg sukoba interesa, izuzeće iz predmeta i procjena stvarnih odnosa. Opća pretpostavka da slobodnozidarska prisega proizvodi višu lojalnost od službene dužnosti ide korak dalje nego što dokazane činjenice nužno dopuštaju.

Analiza koju je 22. rujna objavio pravni portal Actu-Juridique dodatno je suzila stvarni doseg spornog mišljenja. Prema toj analizi, riječ je o instrumentu „mekog prava”: mišljenje nije obvezujuće, ne izriče sankciju i proizašlo je iz konkretne situacije predsjednika manjeg suda, u kojem bi izuzeće moglo otežati rad institucije. Zato ključno pitanje nije može li magistrat uopće biti slobodni zidar, nego treba li etički rizik procjenjivati prema samoj pripadnosti ili prema konkretnom ponašanju i mogućem sukobu interesa.

Otvorena vrata u Rue Cadet – i diljem Francuske

Dok se na pravnom terenu vodila rasprava o tajnosti i lojalnosti, na kulturnom se terenu događalo gotovo suprotno. Musée de la Franc-Maçonnerie, smješten u sjedištu Velikog Orijenta Francuske u pariškoj Rue Cadet, 19. i 20. rujna sudjelovao je u 43. Europskim danima baštine.

Ulaz je bio besplatan, a posjetitelji su bez prethodne rezervacije mogli sudjelovati u vođenim obilascima muzeja i slobodnozidarskih hramova. Vodiči su bili sami slobodni zidari, spremni odgovarati na pitanja o povijesti, organizaciji i simbolizmu. Uz stalni postav, publici je bila dostupna i privremena izložba „Lumières dans la Ville, Paris et les francs-maçons”, posvećena odnosu Pariza i slobodnog zidarstva.

Rue Cadet bila je tek najvidljivija adresa šireg otvaranja. Velika Loža Francuske objavila je da je tijekom Europskih dana baštine otvorila 27 lokacija u metropolitanskoj Francuskoj i prekomorskim područjima te primila više od 10.000 posjetitelja. Prema informativnom biltenu obedijencije od 22. rujna, samo je pariško sjedište posjetilo oko 2.200 ljudi – brojka koja otvorena vrata pretvara iz simbolične geste u mjerljiv javni događaj.

Veliki Orijent Francuske istodobno je, uz pariški muzej i hramove, u službenom programu naveo posjete masonskim hramovima u Cannesu, Nantesu/Carquefouu, Thouarsu i Chinonu te muzeju Antili–Gvajana–Karibi u Fort-de-Franceu na Martiniku. Velika Loža Francuske otvorila je lokacije od Marseillea, Montpelliera i Avignona do Martinika, Guadeloupea i Francuske Gvajane. Time je priča izašla iz pariškog okvira: javna prezentacija masonske baštine bila je nacionalna i prekomorska, a ne samo događaj jedne obedijencije i jednoga muzeja.

To nije samo turistička zanimljivost. Otvaranje prostora u kojima se inače održavaju radovi loža jedan je od najučinkovitijih načina smanjivanja mistifikacije. Posjetitelj dobiva priliku vidjeti da je hram posebno oblikovana dvorana sa simboličkim rasporedom, a ne scenografija iz teorija zavjere. Kada se ista praksa ponovi na desecima lokacija i privuče petoznamenkast broj posjetitelja, ona postaje i prepoznatljiva institucionalna strategija javne vidljivosti.

No otvorena vrata imaju i granice. Obedijencija određuje što će pokazati, tko će voditi posjet i kako će tumačiti vlastitu povijest. Muzejska prezentacija zato nije zamjena za neovisno povijesno istraživanje ni za javnu odgovornost. Ona je oblik institucionalne transparentnosti, ali ujedno i upravljanje vlastitim imidžem. Vrijednost takvog programa nije u tome što uklanja sva pitanja, nego što ih premješta iz područja fantazije u prostor provjerljivih predmeta, arhiva i razgovora.

Prvi formalni slobodnozidarski nastup pred Grobom neznanog vojnika

Najvidljiviji simbolički događaj zbio se još 30. kolovoza. Pod pariškim Slavolukom pobjede više se slobodnih zidara, među njima predstavnici različitih organizacija, okupilo na svakodnevnoj ceremoniji obnavljanja plamena na Grobu neznanog vojnika. Mnogi su javno nosili slobodnozidarske lente i ogrlice.

Plamen se na tom mjestu obnavlja svake večeri od 11. studenoga 1923. godine. Izvorno je čuvao sjećanje na poginule u Prvom svjetskom ratu, a poslije je postao znakom počasti svima koji su umrli za Francusku. Prema službenoj objavi Francuske federacije Le Droit Humain, 30. kolovoza prvi su put slobodni zidari formalno sudjelovali u toj ceremoniji.

Plamen je obnovio Guillaume Trichard, veliki majstor Velikog Orijenta Francuske, koji je položio i vijenac u ime svoje obedijencije. Francusku federaciju Le Droit Humain službeno su predstavljala dva nacionalna vijećnika, dok su događaju nazočili i drugi francuski te inozemni slobodnozidarski predstavnici. Prema objavama sudionika, za Veliki Orijent to je bio prvi službeni čin te vrste na Grobu neznanog vojnika.

Tvrdnju o „prvom” ipak treba pripisati organizatorima i sudionicima, a ne pretvarati je u apsolutnu povijesnu činjenicu bez dodatnog arhivskog istraživanja. Novost na koju se pozivaju slobodnozidarski izvori nije bila mogućnost osobne prisutnosti pojedinih slobodnih zidara, nego javno i formalno sudjelovanje u slobodnozidarskom svojstvu.

Ni taj događaj ne znači da je francuska država slobodnom zidarstvu dodijelila poseban status ili potvrdila njezine tvrdnje o povijesnoj ulozi. Ceremonija je prije svega otvorila prostor jednoj skupini da se uključi u zajednički građanski obred sjećanja. Upravo zato bila je važna: slobodnozidarske oznake pojavile su se ondje ne kao znak skrivene pripadnosti nego kao javno preuzeta identifikacija.

Od tajnosti prema kontroliranoj vidljivosti

Tri događaja zajedno ne dokazuju da francusko slobodno zidarstvo ulazi u posve novo razdoblje. Obedijencije su i prije organizirale javne konferencije, otvarale muzejske zbirke i intervenirale u društvenim raspravama. Ipak, njihova koncentracija u nekoliko tjedana – uz više od 10.000 posjetitelja na lokacijama Velike Lože Francuske – pokazuje smjer.

Pred pravosudnim institucijama slobodno zidarstvo nastupilo je obrambeno i gotovo jednoglasno. U muzejima i hramovima nastupilo je pedagoški, nudeći javnosti pristup vlastitim prostorima i tumačenjima. Kod Groba neznanog vojnika pojavilo se komemorativno, tražeći mjesto unutar zajedničke nacionalne memorije. U sva tri slučaja pokušalo je zamijeniti sliku nevidljive mreže slikom javno prepoznatljive građanske organizacije.

To je za francuske obedijencije i prilika i rizik. Veća vidljivost može smanjiti prostor za izmišljotine, ali istodobno povećava javna očekivanja. Tko se poziva na slobodu udruživanja, mora biti uvjerljiv u upravljanju sukobima interesa. Tko otvara hramove, mora prihvatiti da posjetitelji neće postavljati samo ugodna pitanja. Tko stupa pred nacionalni spomenik, mora paziti da zajedničko sjećanje ne pretvori u vlastitu promociju.

Rujan 2026. zato nije mjesec u kojem je Francuska „otkrila” slobodno zidarstvo. Bio je to mjesec u kojem su francuske obedijencije odlučile jasnije pokazati kako žele biti viđene: ne kao vlast iz sjene, nego kao dio civilnog društva koji traži ista prava, prihvaća javnu vidljivost i pristaje da se njegova vjerodostojnost procjenjuje pred očima javnosti.