Dva otkazana sprovoda u razmaku od 24 sata ponovno su otvorila gotovo tri stoljeća star sukob Katoličke crkve i slobodnog zidarstva. Crkvene odluke imaju uporište u kanonskom pravu, ali način na koji su provedene otvara ozbiljna pitanja o dosljednosti, pastoralnoj odgovornosti i granicama institucionalne moći.

Stotine ljudi okupile su se 8. kolovoza pred crkvom svetog Marka Evanđelista u Camporossu, nedaleko od talijansko-francuske granice. Trebali su se oprostiti od 73-godišnjeg Marija Tarduccija, poznatog financijskog savjetnika, rotarijanca i nekadašnjeg starješine Lože „Mimosa“ br. 985 na Orijentu Bordighere. Sprovod, međutim, nije održan.

Obitelj je neposredno prije ceremonije obaviještena da je biskup Ventimiglie i Sanrema Antonio Suetta zabranio crkveni obred. Lijes je ostao izvan crkve, a okupljeni su se od Tarduccija oprostili građanskom ceremonijom. Jedan njegov prijatelj odluku je nazvao protivnom kršćanskoj ljubavi, podsjećajući da su crkvene sprovode dobivali i ljudi s kriminalnom prošlošću. Il Secolo XIX izvijestio je da je biskupija za Tarduccijevo masonsko članstvo doznala tek nakon što je sprovod već bio dogovoren, iz novinskih članaka i javno objavljenih osmrtnica.

Samo dan ranije gotovo identična scena odigrala se u Rimu.

Sprovod koji je otkrila slobodnozidarska osmrtnica

Bruno Battisti D’Amario nije bio anonimna osoba. Bio je klasični gitarist, skladatelj i pedagog čije se sviranje čuje u glasovitim filmskim partiturama Ennia Morriconea, uključujući Za šaku dolara, Dobar, loš, zao i Bilo jednom na Divljem zapadu. Preminuo je 5. kolovoza u 88. godini. Katolički sprovod bio je zakazan dva dana poslije u rimskoj bazilici Santa Maria in Montesanto, poznatoj kao Crkva umjetnika.

Problem je nastao kada je Veliki Orijent Italije objavio vlastitu osmrtnicu. U njoj je Battisti D’Amario opisan kao osnivač rimske Lože „Giuseppe Leti“, skladatelj službene himne Velikog Orijenta, nekadašnji vijećnik Reda i dvostruki predsjednik regionalnog kolegija starješina Lazija. U istoj je objavi bilo navedeno vrijeme i mjesto katoličkog sprovoda. Objava Velikog Orijenta Italije tako je praktično postala dokaz njegova javnog i dugotrajnog masonskog djelovanja.

Rektor bazilike, biskup Antonio Staglianò, slučaj je uputio kardinalu Baldassareu Reini, papinu vikaru za Rim. Reina je odlučio da se misa zadušnica i puni crkveni obred ne mogu održati. Umjesto toga, svećenik bez liturgijskog ruha izmolio je s obitelji kratku molitvu kojom je pokojnik preporučen Božjem milosrđu. Staglianò je naglasio da odluka ne priječi naknadno služenje misa za pokoj njegove duše. Prema njegovim riječima, D’Amarijeva kći rekla je da nije znala za očev masonski položaj. Zenit je objavio detaljan prikaz rimskog slučaja.

Dvadesetak sati kasnije biskup Suetta suočio se s Tarduccijevim sprovodom. Budući da u raspoloživom vremenu nije uspio dobiti tražene upute viših crkvenih vlasti, odlučio je primijeniti rimski presedan i pozvati se na kanon 1184.

Što doista piše u kanonskom pravu?

Katolički odnos prema slobodnom zidarstvu nije nejasan. Kongregacija za nauk vjere još je 1983. objavila da su načela slobodnog zidarstva nespojiva s crkvenim naukom, da je članstvo katolicima zabranjeno te da se katolici koji pripadaju masonskim organizacijama nalaze u stanju teškog grijeha i ne mogu primati pričest. Dikasterij za nauk vjere istu je ocjenu izričito potvrdio 2023. godine.

Ali dokumenti o masoneriji ne određuju automatski da svaki slobodni zidar mora ostati bez crkvenog sprovoda.

Tu počinje važna pravna nijansa. Kanon 1184 propisuje da se crkveni sprovod, ako pokojnik prije smrti nije pokazao znakove pokajanja, mora uskratiti javno poznatim otpadnicima, hereticima i raskolnicima, osobama koje su iz protukršćanskih razloga izabrale kremiranje te „drugim javnim grešnicima kojima nije moguće dopustiti crkveni sprovod bez javne sablazni vjernika”. Slobodni zidari se u kanonu ne spominju.

Talijanski su biskupi stoga napravili interpretativni korak: javno i aktivno masonsko članstvo povezali su s kategorijom javnog teškog grijeha, a katolički sprovod procijenili mogućim izvorom sablazni. To je pravno obranjiva odluka unutar crkvenog sustava, ali nije puko mehaničko izvršavanje propisa. Riječ je o prosudbi mjesnog crkvenog autoriteta.

Upravo zato nije dovoljno reći da su biskupi „samo primijenili pravila”. Oni su pravila protumačili i izabrali njihovu najstrožu javnu primjenu.

Crkva ima pravo na vlastita pravila, ali i obvezu dosljednosti

Katolički sprovod nije komercijalna usluga koju se može naručiti neovisno o vjeri pokojnika. Crkva ima legitimno pravo tvrditi da njezina liturgija izražava određenu vjeru i pripadnost zajednici. Ako je osoba desetljećima javno zauzimala vodeće mjesto u organizaciji koju Crkva smatra doktrinarno nespojivom s katolicizmom, nije nelogično pitati bi li puni crkveni obred poslao proturječnu poruku.

Veliki Orijent Italije također ne može istodobno isticati najviše masonske dužnosti pokojnika i očekivati da Crkva njegovo članstvo tretira kao privatni hobi bez ikakvih posljedica. Upravo je masonska javna pohvala Battistiju D’Amariju pokrenula cijeli rimski slučaj.

Međutim, crkvena dosljednost ne može biti selektivna. Kanon 1184 ne sadrži popis društveno nepoželjnih skupina. Zahtijeva individualnu procjenu javnog ponašanja, mogućih znakova pokajanja i konkretne opasnosti od sablazni. U dostupnim izvješćima nije navedeno jesu li Battisti D’Amario i Tarducci u posljednjim danima tražili sakramente, razgovarali sa svećenikom ili na neki drugi način pokazali odnos prema katoličkoj vjeri. Javnost je doznala gotovo isključivo za njihovu pripadnost slobodnom zidarstvu.

To ostavlja neugodno pitanje: primjenjuje li se ista razina provjere na sve javne osobe koje su živjele u očitom sukobu s katoličkim naukom ili je slobodno zidarstvo postalo posebno vidljiva meta?

Ako se crkveni propis strogo primjenjuje samo kada novinski članak ili masonska osmrtnica privuku pozornost biskupije, tada više ne govorimo samo o doktrinarnoj dosljednosti. Govorimo i o upravljanju reputacijskim rizikom.

Najveći propust dogodio se prije zabrane

Oba su sprovoda bila prihvaćena, dogovorena i javno najavljena. Crkvene su vlasti reagirale tek u posljednjem trenutku, nakon vanjskih upozorenja. Posljedice vlastitog organizacijskog propusta zatim su prebačene na obitelji i ljude koji su već stajali pred crkvom. To je možda najslabija točka cijele priče.

Ako je članstvo u loži slobodnih zidara toliko ozbiljna prepreka da onemogućuje katolički sprovod, onda bi biskupije morale imati jasan, diskretan i pravodobno proveden postupak provjere. Otkazivanje pred okupljenom obitelji nije dokaz čvrstine institucije, nego znak da institucija nije obavila svoj posao na vrijeme.

Biskupija Ventimiglia-Sanremo naknadno je objavila pastoralni priručnik kojim je dodatno naglasila nespojivost katoličke vjere i slobodnog zidarstva. Takvo pojašnjenje može spriječiti buduće nesporazume. No činjenica da je priručnik nastao nakon javnog incidenta pokazuje da pravila, koliko god stara bila, u praksi nisu bila ni jednoznačno poznata ni sustavno primjenjivana.

Postoji i paradoks „javne sablazni”. Crkvene su vlasti zaključile da bi održavanje sprovoda moglo zbuniti vjernike. Ali prizor lijesa zaustavljenog pred crkvom, obitelji obaviještene u posljednji trenutak i stotina ljudi ostavljenih bez očekivanog obreda proizveo je vlastitu, možda i veću sablazan.

Dijalog za života, zatvorena vrata nakon smrti

Slučajevi su dodatno osjetljivi zbog nedavnih pokušaja dijaloga između katoličkih prelata i talijanskih velikih loža. U Milanu je u veljači 2024. održan susret predstavnika Katoličke crkve i čelnika triju velikih talijanskih masonskih organizacija. Sudjelovao je i Antonio Staglianò, isti biskup koji je kao rektor rimske Crkve umjetnika morao provesti odluku o D’Amarijevu sprovodu. Staglianò je tada jasno branio doktrinarnu nespojivost katolicizma i slobodnog zidarstva, dok je kardinal Francesco Coccopalmerio predložio uspostavljanje stalnog dijaloga. Vatican News prenio je Staglianòvo obrazloženje te nespojivosti.

Dijalog sam po sebi nije nedosljednost. Institucije mogu razgovarati upravo zato što se ne slažu. Ali za prosječnog promatrača poruka izgleda proturječno: crkveni dužnosnici za istim stolom razgovaraju s velikim majstorima, dok se obitelji preminulih slobodnih zidara pred crkvom suočavaju sa zatvorenim liturgijskim vratima.

Veliki majstor Velikog Orijenta Italije Antonio Seminario odgovorio je da pred smrću trebaju pasti institucionalne prepreke. Nije osporio pravo Crkve da primjenjuje vlastite propise, ali je upitao mora li svako pravilo pred smrću preispitati vlastite granice. Njegovu je izjavu objavio Veliki Orijent Italije.

To je snažan humanistički argument, ali nije potpuni odgovor na crkvenu poziciju. Smrt briše društvene titule pred ljudskom konačnošću, ali ne može retroaktivno poništiti odluke koje je čovjek javno donosio tijekom života. Ako je pokojnik želio katolički sprovod unatoč visokoj slobodnozidarskoj dužnosti, tu je želju trebalo nedvosmisleno izraziti dok je bio živ.

Presuda bez pobjednika

Ova dva slučaja ne dokazuju da je Katolička crkva odjednom pokrenula progon slobodnih zidara. Crkveni stav star je stoljećima, a zabrana katoličkog članstva u masonskim organizacijama nikada nije ukinuta. Biskupi su djelovali unutar vlastitoga pravnog poretka i nisu pokojnicima uskratili građanski ukop ni privatnu molitvu. Ali formalno pravo institucije ne čini svaki način njegove primjene mudrim.

Problem nije samo u tome što su dvojica slobodnih zidara ostala bez katoličkog sprovoda. Problem je što su odluke donesene u posljednjem trenutku, na temelju javno otkrivenih pripadnosti, bez transparentnog prikaza individualnih okolnosti i uz pastoralnu cijenu koju su platili ljudi u žalosti.

Crkva je ovim potezima demonstrirala doktrinarnu granicu. Istodobno je otkrila slabost vlastitih procedura i otvorila pitanje selektivnosti koje neće nestati citiranjem jednoga kanona.

U Camporossu i Rimu zato nisu prosuđivana samo dvojica pokojnih slobodnih zidara. Pred javnošću se našla i sposobnost Crkve da vlastita pravila primjenjuje pravodobno, dosljedno i s milosrđem koje ne poništava istinu, ali ni ljudsko dostojanstvo. Na tom je ispitu rezultat znatno manje jednoznačan od same zabrane.