Tekst objavljen na stranicama Harvardova centra za proučavanje religija otvara prostor za ozbiljan razgovor o slobodnom zidarstvu – njegovim simbolima, proturječjima i granicama obećanja o osobnoj promjeni.

Koliko nam o nekoj organizaciji govori njezina tvrdnja da okuplja ljude koji žele postati bolji? Dovoljno da razumijemo njezinu ambiciju. Premalo da bismo procijenili njezino djelovanje. Slobodno zidarstvo upravo na tom razmaku između ideala i prakse postaje posebno zanimljivo. Govor o bratstvu, jednakosti i osobnom razvoju otvara vrlo konkretna pitanja: tko može postati član, čija se uvjerenja prihvaćaju, kako se koristi autoritet i što od svečanih pouka ostaje kada članovi napuste ložu i vrate se svakodnevnom životu?

Odgovore je teško pronaći ako slobodno zidarstvo promatramo kao jedinstvenu organizaciju s jednom doktrinom i zajedničkim središtem odlučivanja. Iza prepoznatljivih simbola postoje različite tradicije, pravila i shvaćanja svrhe slobodnozidarskog rada. Njihove razlike postaju osobito vidljive kada načelnu privrženost jednakosti treba pretvoriti u odluku o članstvu ili kada čuvanje tradicije dođe u dodir sa zahtjevima suvremenog društva. Upravo tu počinje ozbiljno razumijevanje slobodnog zidarstva: proučavanjem načina na koji se njegove vrijednosti tumače, provode i preispituju.

Henrik Bogdan u članku Freemasonry, objavljenom 3. kolovoza 2026. pri Centru za proučavanje svjetskih religija Harvard Divinity Schoola, povezuje povijest slobodnog zidarstva s ritualima, ezoterizmom, kolonijalizmom te rasnim i rodnim podjelama. Njegov je polazni okvir raznolikost slobodnozidarskih tradicija.

Autor je profesor religijskih studija na Sveučilištu u Göteborgu, istraživač zapadnog ezoterizma i suurednik priručnika Handbook of Freemasonry. To objašnjava njegov interes za značenje obreda i unutarnje iskustvo članova. Riječ je o području njegova dugogodišnjeg akademskog rada.

Za Amenkamen Glasnik taj je pregled povod za nekoliko pitanja: kako opisivati slobodno zidarstvo bez generaliziranja, što njezini rituali trebaju postići i kako procjenjivati organizaciju koja moralni razvoj postavlja u središte svojeg identiteta?

Jedno ime, različita pravila

Usporedba javno dostupnih pravila pokazuje koliko je oprez potreban već kod osnovnih definicija. Ujedinjena Velika Loža Engleske (UGLE) od kandidata traži vjerovanje u Vrhovno Biće, ali ne zahtijeva pripadnost određenoj religiji. Međunarodni red „Le Droit Humain“ ističe slobodu savjesti te jednakost muškaraca i žena u zajedničkom slobodnozidarskom radu. Oba primjera pripadaju svijetu slobodnog zidarstva, a nude različite odgovore na pitanja članstva i uvjerenja. Stoga rečenica koja počinje riječima „slobodni zidari vjeruju” traži nastavak: koji slobodni zidari, u kojoj organizaciji i prema kojim pravilima?

Razlika postaje važna svaki put kada predstavnik jedne velike lože govori o načelima slobodnog zidarstva. Njegovo stajalište ima određeni institucionalni okvir; njegovu primjenjivost na druge potrebno je zasebno provjeriti. Jednako vrijedi za tvrdnje o političkom angažmanu, religiji ili prihvaćanju žena.

Čitatelju se pritom može jednostavno objasniti terminologija: loža je osnovna lokalna organizacija, dok obedijencija, poput velike lože ili velikog orijenta, okuplja i uređuje rad loža. Već imenovanje konkretne obedijencije povećava preciznost teksta. Zajednički simbol na pročelju ne daje nam sve informacije o organizaciji iza vrata.

Ritual kao metoda učenja

Bogdan velik prostor posvećuje inicijaciji, simbolima i dodatnim sustavima stupnjeva. Naglašava iskustvenu dimenziju tradicije slobodnog zidarstva.

Što to znači nekome tko nikada nije ušao u ložu? UGLE svoje tri osnovne ceremonije opisuje kao kratke dramske cjeline povezane s učenjem o životu i odgovornosti. Učenik, pomoćnik i majstor nazivi su stupnjeva kroz koje član prolazi. Američka Federacija „Le Droit Humaina“ također predstavlja rituale, alegorije i simbole kao sredstva moralnog, intelektualnog i duhovnog razvoja.

Razliku između čitanja pouke i sudjelovanja u obredu možemo usporediti s razlikom između poznavanja teksta drame i nastupa u predstavi. Sudionik mora slušati, pamtiti, izgovoriti svoj dio i uskladiti se s drugima. Takva usporedba objašnjava metodu, ali sama po sebi ne dokazuje njezinu uspješnost.

Tu je važna granica. Obred može biti osmišljen da potiče odgovornost, no procjena njegova učinka zahtijeva pogled na ponašanje članova. Svečana pouka o poštenju dobiva težinu tek kada utječe na odluku koja nešto košta. Organizacijski ideal treba razlikovati od rezultata.

Ezoterizam kao način tumačenja

Religijski i ezoterijski jezik lakše je razumjeti kroz konkretne ljude. Annie Besant, teozofkinja i zagovornica društvenih reformi, u povijesti „Le Droit Humaina“ predstavljena je kao osoba koja je slobodnozidarski rad povezivala s duhovnim razvojem i služenjem čovječanstvu. Inicirana je 1902. u Francuskoj, a zatim je osnovala prvu ložu tog reda u Britaniji.

Takav primjer pokazuje kako se isti ritualni okvir može čitati kroz određeni svjetonazor. Simbol za nekoga može biti poticaj na etičko promišljanje, a za drugoga dio duhovnog puta. Pri tome je presudno sačuvati razliku između osobnog tumačenja, učenja određene skupine i pravila čitave organizacije. Interes pojedinog člana za ezoterizam ne dopušta nam da njegova uvjerenja pripišemo svim ostalim članovima.

Što se zapravo čuva tajnom?

Prema Bogdanu, tajnost ima ritualnu i odgojnu ulogu: povezana je s postupnim učenjem, povjerenjem i osobnim iskustvom inicijacije.

Takvo tumačenje otvara korisno pitanje za čitatelja: može li se iskustvo u cijelosti prenijeti objavljivanjem njegova scenarija? Poznavanje svadbene ceremonije ne znači da smo proživjeli vlastito vjenčanje. Slično tome, javna dostupnost ritualnog teksta ne mora ukinuti značenje koje sudjelovanje ima za člana.

Ipak, iz tog objašnjenja ne slijedi da svaka vrsta zatvorenosti ima jednaku svrhu. Privatnost osobnog iskustva, diskrecija o članstvu i odgovornost za javno djelovanje tri su različita pitanja. Odluke koje utječu na druge ljude mogu se procjenjivati prema njihovim posljedicama, bez zahtjeva da se pritom objavi sadržaj ceremonije.

U raspravi o slobodnom zidarstvu zato su potrebni konkretni dokazi. Zatvoren sastanak sam po sebi ne potvrđuje nedopušten dogovor. Pozivanje na plemenitu tradiciju također ne rješava pitanje eventualne zlouporabe. Procjena počinje utvrđivanjem postupaka, sudionika i interesa, uz jednaka mjerila kakva vrijede za svaku drugu organizaciju.

Jednakost se provjerava na ulazu

Bogdan povezuje međunarodno širenje slobodnog zidarstva s kolonijalnim odnosima te razmatra napetost između univerzalnog bratstva i društvenih isključenja.

Za konkretniji uvid vrijedi pogledati povijest tradicije Prince Hall. Prema povijesnom prikazu njezine velike lože u Massachusettsu, Prince Hall i četrnaestorica crnih muškaraca inicirani su 1775. u vojnoj loži povezanoj s britanskom postrojbom. Engleska velika loža izdala je 1784. povelju za African Lodge br. 459.

Ta zasebna institucionalna povijest potiče pitanje koje je šire od slobodnog zidarstva: koliko organizacija ostvaruje jednakost ako su nekim ljudima za sudjelovanje potrebni dodatni, odvojeni putovi? Odgovor traži istraživanje konkretnih razdoblja i pravila. Sama deklaracija o bratstvu nije dovoljan povijesni dokaz uključivosti.

Pitanje žena donosi i potrebnu ispravku izvornog teksta. Bogdan inicijaciju Marije Deraismes smješta u 1893. godinu. Američka Federacija „Le Droit Humaina“ navodi 14. siječnja 1882.; 1893. godina odnosi se na osnivanje zajedničke organizacije s Georgesom Martinom i suradnicima.

Današnju sliku dodatno pojašnjava sam UGLE, koji javno predstavlja dvije ženske velike lože i opisuje suradnju s njima. One imaju vlastite organizacijske strukture i provode slobodnozidarske ceremonije.

Ta činjenica mijenja početno pitanje. Umjesto rasprave mogu li žene uopće biti slobodne zidarice, potrebno je objasniti gdje djeluju, prema kojim pravilima i kakve odnose njihove organizacije imaju s ostalima.

Povijest progona traži preciznost

U procjeni zatvorenosti slobodnog zidarstva treba uzeti u obzir i iskustvo represije. Američki memorijalni muzej Holokausta dokumentira zatvaranje njemačkih loža, oduzimanje imovine i progon tijekom nacističke vlasti. U kolovozu 1935. naređeno je raspuštanje preostalih loža i njihovih podružnica.

Isti izvor upozorava da nije poznato koliko je ljudi završilo u koncentracijskim logorima isključivo zbog članstva u slobodnom zidarstvu, jer su neki progonjeni bili i Židovi ili politički protivnici režima. Ta ograda pokazuje kako izgleda odgovorno pisanje o osjetljivoj povijesti: dokumentira se progon, a granice podataka ostaju vidljive.

Za hrvatskog čitatelja takav je pristup koristan i pri susretu s domaćim povijesnim tvrdnjama. Potrebno je razlikovati propagandnu optužbu, dokaz o članstvu i dokaz o konkretnom djelovanju. Svaka od tih kategorija odgovara na drugo pitanje.

Koliko vrijedi obećanje osobnog razvoja?

Bogdanov završetak naglašava suvremenu privlačnost zajedništva, rituala i sporog osobnog rada. To je optimistično tumačenje mogućnosti tradicije.

Njegovu uvjerljivost vrijedi provjeravati pitanjima o svakodnevici lože: ima li prostora za neslaganje, kako se rješavaju sukobi i potiče li autoritet samostalno mišljenje? Jednako je važno može li član povezati simboličke pouke s obiteljskim, profesionalnim i građanskim obvezama. Odgovori bi rekli više od još jednog popisa slavnih prethodnika.