U proljeće 1926. zagrebački slobodni zidari pokušali su riješiti staro pitanje: je li Loža „Ljubav bližnjega” ugašena 1919. ili je samo prekinula rad? Nekoliko mjeseci poslije taj je spor zahvatio imovinu, jurisdikciju, politiku i odnos prema židovskim članovima. Rezultat nisu bili pomirenje i povratak jedne lože, nego suspenzija „Prometeja”, stvaranje „Amicitije” i osnivanje Simboličke Velike Lože „Libertas” u Zagrebu.

Kada je 17. lipnja 1926. u Zagrebu svečano instalirana Loža „Prometej”, njezin je rad bio odobren unutar Velike lože Srba, Hrvata i Slovenaca „Jugoslavija”. Već 11. studenoga članovi su odlučili napustiti njezinu zaštitu. Dana 3. siječnja 1927. uslijedila je suspenzija, a 27. ožujka i brisanje iz matice. Od svečane instalacije do konačnog razlaza prošlo je manje od deset mjeseci.

U središtu sukoba nalazila se starija Loža „Ljubav bližnjega”. Njezina obnova otvorila je pitanje koje je sezalo u preustroj zagrebačkog slobodnog zidarstva nakon Prvoga svjetskog rata. Odgovor nije određivao samo tko smije nastaviti tradiciju stare radionice. O njemu je ovisilo i tko upravlja slobodnozidarskim domom u Mošinskijevoj ulici 22, današnjoj Nazorovoj 24.

Događaji se mogu pratiti u Šestaru, tadašnjem glasilu Velike lože „Jugoslavija”, i u Glasniku, koji je predstavljao obnovljenu „Ljubav bližnjega”, a poslije „Libertas”. Branko Šömen u knjizi Mudrost (2012.) prenosi opsežne ulomke iz tih izvora i daje vlastito tumačenje raskola. Njegova dokumentarna građa proširuje sliku, ali njegove zaključke, osobito ocjenu o beogradskom centralizmu i političkom osamostaljenju hrvatskih slobodnih zidara, treba čitati kao autorsku interpretaciju.

Spor oko pitanja je li stara loža ikada ugašena

Za razumijevanje prijepora treba razlikovati simboličku Ložu „Ljubav bližnjega” od istoimene velike lože nastale u poslijeratnom preustroju. Loža je osnovna zajednica slobodnih zidara, dok velika loža okuplja više loža i uređuje njihov rad. Sličnost naziva lako zamagljuje činjenicu da su posrijedi različite organizacijske razine i različita pitanja pravnog nasljedstva.

Vodstvo Velike Lože „Jugoslavija” polazilo je od toga da je pojedinačna „Ljubav bližnjega” prestala djelovati odlukom donesenom u siječnju 1919., u vrijeme stvaranja velike lože matice. Obnovitelji su tvrdili suprotno. Na sastanku 26. travnja 1926. Ignjat Fischer, član lože još od 1897., iznio je argument da postupak iz 1919. nije zadovoljio pravila tada mjerodavne Simboličke velike lože Ugarske. Prema prikazu koji prenosi Šömen, nije postojao pisani prijedlog najmanje trojice majstora, nisu održana dva propisana rada niti su na njih bili pozvani svi članovi. Na sastanku je, prema toj verziji, bilo samo jedanaest od približno šezdeset pet članova.

Nije to neovisno utvrđenje da je loža pravno nastavila postojati, nego argument obnovitelja. Oni su razlikovali prestanak rada društva od slobodnozidarskog „uspavljivanja” lože i zaključili da radionica koja nije propisno uspavana postoji u kontinuitetu. Upravo je tu nastala početna pukotina: jedna je strana događaj iz 1919. smatrala završetkom stare lože, a druga neregularnim prekidom njezina rada.

Zašto je zgrada postala središte sukoba

Pitanje kontinuiteta imalo je vrlo opipljivu posljedicu. Ako je Loža „Ljubav bližnjega” nastavila postojati, njezini su obnovitelji mogli polagati pravo na upravljanje starom zgradom. Ako je prestala, trebalo je urediti nasljedstvo i prava drugih zagrebačkih loža koje su se koristile istim domom.

U izvješću „Pravednosti” za 1925. navodi se da je sedam njezinih članova, zajedno s članovima Lože „Ivan grof Drašković”, zatražilo oživljavanje „Ljubavi bližnjega”. Skupina nekadašnjih članova potom je 26. travnja 1926. proglasila nastavak rada i zatražila da likvidacijski odbor preda upravljanje nekretninom. Velika loža osporila je i postupak i pravnu osnovu tog zahtjeva.

Obnovljena loža istoga je dana ipak zatražila prijam pod zaštitu „Jugoslavije”. U molbi je, prema dokumentu koji prenosi Šömen, izričito prihvatila odreći se neovisnosti i podvrgnuti se organizaciji i disciplini Velike lože. Loža „Prometej”, svečano instalirana 17. lipnja, uputila je preporuku 29. travnja. Taj detalj pokazuje da početna namjera nije nužno bila stvaranje suparničke obedijencije. Obnovitelji su isprva tražili mjesto u postojećem sustavu, ali pod uvjetom da im se prizna kontinuitet stare lože.

Savezno vijeće Velike lože 9. svibnja ponudilo je drukčije rješenje. Jedanaestorici članova iz priznatih loža dopustilo bi osnivanje radionice pod imenom „Ljubav bližnjega”, uz mogućnost uključivanja stare skupine. Postojećim i budućim zagrebačkim ložama pod zaštitom „Jugoslavije” moralo se zajamčiti korištenje doma i sačuvati njegova slobodnozidarska namjena. Kompromis je priznavao potrebu za novom ložom, ali ne i tezu da je stara radionica neprekinuto postojala. Zato nije uklonio spor.

Lipanj 1926. i dvije različite vizije slobodnog zidarstva

Dvije skupine sastale su se 14. lipnja, okupile 21 člana i ponovno ustrojile Ložu „Ljubav bližnjega”. Za starješinu je izabran Hugo, odnosno Hinko Hoffmann. U svom govoru naveo je dva praktična prioriteta: upravljanje ložinskom imovinom i kućom te „čisto slobodnozidarski rad” utemeljen na toleranciji, međusobnom poštovanju i slobodi savjesti. Već je taj program pokazivao da imovinski i idejni dio sukoba nisu bili odvojeni.

Dan poslije razgovora s predstavnicima Velike lože, 17. lipnja, svečano je instalirana Loža „Prometej”. Njegovi su osnivači ponajprije dolazili iz Lože „Ivan grof Drašković”, iz koje je početkom 1926. uredno istupilo jedanaest članova. Kao cilj nove radionice isticali su bavljenje filozofskim slobodnim zidarstvom.

Sama svečanost otkrila je napetost koja će ubrzo postati otvoren sukob. Veliki govornik Damjan Branković u pozdravnom je govoru širenje slobodnozidarske misli u Hrvatskoj povezao s jugoslavenskom nacionalnom ideologijom, zajedničkim ciljevima i izgradnjom nacije. „Prometej” je, nasuprot tome, u svojoj deklaraciji istaknuo protivljenje unošenju politike u ložu i lože u politiku. Članovima nije osporavao politički rad kao građanima, ali loža za njihov javni angažman nije trebala preuzimati odgovornost. Kasniji prikazi tu deklaraciju opisuju i kao obranu univerzalnog slobodnog zidarstva od nacionalnog programa.

Razlika više nije bila samo proceduralna. Jedna je strana u slobodnom zidarstvu vidjela mogući oslonac jugoslavenskom nacionalnom povezivanju. Druga je inzistirala na tome da političko opredjeljenje ostane stvar pojedinca, a unutarnji rad lože filozofski i nadnacionalan.

Govor koji je sukob pretvorio u pitanje vjere i lojalnosti

Presudan trenutak nastupio je na sjednici Saveznog vijeća 17. rujna 1926. U raspravi o „Ljubavi bližnjega” Branković je osporio postupak obnovitelja, njihovo pozivanje na ugarsku konstituciju i način preuzimanja doma. No zatim je problem povezao s „braćom Mojsijeve vjere”, njihovim navodnim duhovnim vezama s institucijama bivše Dvojne Monarhije i nedostatkom odanosti državnoj ideji. Takvo je ponašanje označio ne samo kao slobodnozidarski prijestup nego i kao „izdajstvo”.

Loža „Prometej” je u tome vidjela vjersku netrpeljivost i unošenje političkih mjerila u odluke o slobodnozidarskim pitanjima. Dodatno ga je pogodila mogućnost gašenja lože te zabrane kontakata s članovima nepriznate „Ljubavi bližnjega”. O razmjerima spora govori i podatak koji donosi Šömen: petorica članova „Pravednosti” podnijela su tužbu protiv velikog govornika. Na skupštini u Subotici otvoreno je pitanje treba li o njoj odlučivati Veliki sud ili Savezno vijeće, a rasprava je odgođena.

U studenome je Andrija Mandrović, dugogodišnji član „Ljubavi bližnjega”, u Glasniku objavio oštar odgovor Brankoviću. Šömen taj tekst smatra autoritativnim izrazom razočaranja dijela hrvatskih slobodnih zidara, ali naglašava da nije bio službeni odgovor lože. To razlikovanje je važno. Mandrovićev polemički tekst pokazuje koliko je povjerenje propalo; ne može se automatski pripisati svakom zagrebačkom slobodnom zidaru.

„Prometej“ je zatražio izlazak prije nego što je suspendiran

Članovi „Prometeja” 11. studenoga 1926. odlučili su izići iz okrilja Velike Lože, a dan poslije poslali su službeni dopis. Njihova je poruka bila nedvosmislena: Velika loža ne može ih protiv njihove volje držati pod zaštitom. Istodobno su izrazili želju da se raziđu mirno i da članove „Jugoslavije” i dalje susreću kao braću.

Vodstvo „Jugoslavije” smatralo je takav jednostrani izlazak protivnim konstituciji. U službenom izvještaju privremenu je suspenziju opravdavalo neposluhom, uvredama izaslanicima i odbijanjem nadzora. Ti razlozi potječu iz izvještaja vodstva koje je bilo strana u sporu. Ivan Mužić dekret koji je potpisao veliki majstor Đorđe Weifert datira 3. siječnja 1927. Ni taj podatak sam po sebi nije konačna presuda o povijesnoj odgovornosti.

Na glavnoj skupštini u Subotici 27. ožujka 1927. jednoglasno je potvrđena suspenzija i donesena odluka o brisanju Lože „Prometej” iz matice. Molba da mu se dopusti istupanje bila je odbijena. Redoslijed mijenja razumijevanje događaja: „Prometej” je najprije zatražio odlazak, a Velika loža potom je razlaz zaključila disciplinskom odlukom.

„Amicitia“ i osnivanje Velike lože Libertas

Nakon razlaza nastala je „Amicitia”, koju „Jugoslavija” nije priznavala. Izvori ne opisuju posve jednako sastav njezina osnivačkog kruga. Šömen izdvaja članove koji su se odvojili od „Pravednosti”, dok je prema drugim prikazima osnivački krug obuhvaćao i ljude iz „Prometeja” i „Ivana grofa Draškovića”. Pouzdano je da je nova radionica proširila raskol izvan samog „Prometeja” i postala treća loža u skupini koja će osnovati zasebnu veliku ložu.

Utemeljiteljska skupština loža „Ljubav bližnjega”, „Prometej” i „Amicitia” održana je 29. svibnja 1927. u Zagrebu. Tada je proglašena Simbolička Velika Loža „Libertas” te su donesena njezina pravila i konstitucija. Skupštinom je predsjedao Veljko Tomić iz „Prometeja”, a tajnik je bio Vladimir Rukavina. Među ovjeroviteljima bili su Dragutin Liebermann i Ignjat Fischer, dvojica ljudi snažno povezanih s obnovom „Ljubavi bližnjega”.

Veliki župan zagrebačke oblasti odobrio je pravila 1. lipnja, a na prvoj redovitoj skupštini 9. lipnja Veljko Tomić izabran je za velikog majstora. Hugo Hoffmann postao je njegov zamjenik, Otto Stern prvi veliki nadzornik, Vladimir Rukavina veliki govornik, a Branimir Domac veliki tajnik. Glasnik, dotad glasilo „Ljubavi bližnjega”, postao je službeni časopis „Libertasa” te je objavljivao kratke vijesti i sadržaj i na esperantu.

Odobrenje upravnih vlasti nije bilo isto što i priznanje drugih slobodnozidarskih vlasti. Zato izrazi poput „neregularna”, „divlja” ili „ilegalna” loža u tadašnjim polemikama zahtijevaju oprez. Oni ponajprije izražavaju osporavanje slobodnozidarskog statusa iz perspektive određene obedijencije; sami po sebi ne dokazuju protuzakonitost prema državnim propisima. Hrvatska enciklopedija navodi da je „Libertas” djelovao do 1938.

Raskol nije prolazio samo između Zagreba i Beograda

Šömen u ovim događajima vidi početak definitivnog raskola između beogradskih i zagrebačkih slobodnih zidara te pokušaj oslobađanja od beogradskog centralizma. Takvo tumačenje ima uporište u jeziku polemika i kasnijem osnivanju velike lože s hrvatskim sjedištem, ali nije cijela priča. Nisu sve zagrebačke lože ni svi njihovi članovi napustili Veliku Ložu „Jugoslavija”. Podjela je prolazila kroz sam Zagreb i kroz ljude koji su donedavno radili u istim radionicama.

Dokumenti pokazuju najmanje četiri sloja sukoba. Prvi je bio pravni: je li „Ljubav bližnjega” ugašena ili samo neaktivna. Drugi je bio imovinski: tko upravlja domom. Treći je bio idejni: smije li velika loža svoj rad povezivati s nacionalnim programom. Četvrti je bio institucionalni: može li loža jednostrano napustiti zaštitu velike lože i tko ima posljednju riječ u sporu.

Vjerski obilježen govor iz rujna 1926. pretvorio je složeni proceduralni spor u pitanje identiteta i političke lojalnosti. Nakon toga kompromis više nije ovisio samo o pravilima, nego i o povjerenju među ljudima koji su ta pravila tumačili. Kada je nestalo zajedničko uvjerenje o tome tko smije presuditi, osnivanje „Libertasa” postalo je organizacijski odgovor na spor koji dotadašnja zajednica više nije mogla riješiti.