Pitanje, kako ima da se odnosi masonstvo prema praktičnom životu, i medju samim masonima vrlo je sporno, a uzrokom je i dubljih razmimoilaženja, koja bi mogla da ostave i nepoželjnih tragova u našoj sredini. Razna mišljenja po tom predmetu kreću se u krugu slobodnih zidara medju dva ekstrema. Jedni od njih misle, da masonstvo treba daleko od života da izgradjuje svoja uzvišena načela, zanimajući se kraljevskom umjetnošću, a prema svijetu da se odnosi razumije se, kao organizacija, više kvijetistički-kontemplativno. Po drugom ekstremnom shvatanju, masonstvo treba da zadje aktivno u dnevnu socijalnu, političku i religioznu borbu, ono ima da snažno zahvati u sudare socijalnih sila, da se angažuje i u samom partijskom grupisanju, da prihvati izvjesne političke i druge parole, da prigrli u socijalnom pomjeranju odredjena stajališta, kao više masonska nego koja druga. Držimo, da nijedno od ova dva ekstremna gledišta ne može biti mjerodavno za uspješan rad, i da bi svako od njih bilo opasno po masoneriju i njene osnovne principe. U jednu ruku masonerija ne smije da postane jedna teozofska sekta, koja će daleko od života razradjivati sasvim teoretski masonsku ideologiju, čuvati njenu tradiciju i simbole. Mi ipak želimo da tjeramo teoriju, pa da istjeramo praksu. Pa ni masonsku izolaciju prema spolja, kao jednu od karakteristika masonskog rada, ne bismo voljeli uzeti u tom smislu kao da se hoćemo u nekom aristokratskom odi profanum vulgus et arceo odijeliti od vanjskog svijeta, ili da mislimo provesti neku sjajnu izolaciju prema profanom životu. Masonska izolacija treba da bude kao izolacija sunca, koje nitko ne može da dohvati, a ono ipak svakoga ogrijeva, ona treba da je kao zatvoreno rasadište u kome se njeguju ideje, koje bi opora stvarnost profanog života prije vremena uništila. Ali u drugu ruku, nema sumnje da postoji velika pogibelj za čistoću masonstva, koje ovako mora da dolazi u doticaj sa profanim svijetom. Ta znamo, kako je sama po sebi teška borba protiv spoljašnjih utjecaja, proveli mi ma kako strogu izolaciju prema vani. Protiv te i takove pogibelji imaju ipak masoni jedno sredstvo, a to je i vrlo uspješno, — to je masonska tradicija, njezini simboli i ceremonije. Njih moramo da čuvamo s najviše ozbiljnosti, kao žreci moramo da bdijemo nad tim našim tajnama, i tu mi ne smijemo dopustiti nikada i pod nikoju cijenu i nikome za volju nikakov kompromis. Mi treba da postanemo svjesni, da je masonerija baš po svojim tradicijama, ceremonijama i simbolima čista forma, čista kategorija i jedino po tome vječna i nepromjenljiva. Tu formu, u kojoj se slobodno zidarstvo javlja, treba surevnjivo paziti, jer je po njoj i samo po njoj i ona sama vječna. Tko nije shvatio duboku vrijednost i značenje masonske simbolike, tko nije na sebi osjetio mističnu snagu obreda, taj još nije spoznao granicu medju masonstvom i profanošću, i tu je najveća opasnost, da se masonstvo profanira. Po toj formi ne samo, da je tek masonstvo vječno, nego je po njoj ono i povezano medjusobno, te je upravo ona veza, koja iz cijele masonerije svijeta čini jednu organizaciju. Zato i treba sasvim naročitu pažnju posvetiti masonskoj tradiciji, i u mlađim članovima jačati smisao za tu stranu slobodnozidarske nauke, i to ne samo u pravcu racionalističkoga poimanja njezina, nego napose intuitivne spoznaje, i prirodnog srašćivanja s njome.

Iako mi, dakle, držimo potrebnim, da masonstvo na svoj način ostane u kontaktu sa životom i da utiče na nj, to ipak najenergičnije odbijamo i samu pomisao, kao da bi se ono imalo da angažuje ma za koju političku partiju, ili bilo za koju socijalnu ideologiju. Time se čini jedna grdna griješka, jer se nešto što je vječno, stavlja u službu nečeg prolaznog, akomoduje se forma sadržaju, a ne sadržaj formi, i tako do kraja profanira. Ako je dakle samo po sebi jedan brutalni apsurd da se masonstvo veže sa bilo kojom profanom strujom teorijom ili praksom možemo još dalje utvrditi: da nijedan dobar mason u stvari ne može sans reste biti dobar tj. disciplinovan pristaša ma koje profane struje političke, religiozne ili socijalne, naprosto za to, jer nijedna od njih nije sans reste masonska, pa će on doći često u priliku, da će po svojoj masonskoj savjesti morati zauzeti kritični stav i povući konzekvencije.

Pošto smo otklonili oba ta ekstremna gledišta, treba da sami pokušamo odrediti, kako bi, po našem mišljenju, imalo masonstvo zahvatiti u proces razvijanja socijalnog, pa i kulturnog života.

Kod tog ispitivanja morat ćemo naročitu pažnju obratiti na razne oblike socijalnih borba i sudara, izmedju kojih su opet najvažnije borbe medju pojedinim društvenim klasama. Iako mi ne ćemo moći pristati uz Karla Marksa kad tvrdi, da je cijela istorija upravo isključivo istorija klasnih borba, i da je borba izmedju klasa na ekonomskoj bazi jedna sila socijalnog kretanja i razvijanja, to ćemo ipak morat priznati, da su sudari medju pojedinim društvenim klasama najveći izvor socijalnih energija, koje se onda opet iskorišćuju za daljnje razvijanje socijalnih fenomena u morfološkom i funkcionalnom pravcu. Košto se kozmičke energije oslobadjaju i radjaju iz sudara dvih nebeskih tjelesa, tako energije socijalnog razvića nastaju prvenstveno sudarom dviju klasa. Socijalni sukobi druge vrste daju kud i kamo manje energije. Borbe izmedju pojedinih frakcija unutar klasa s toga stajališta ne znače ni približno toliko mnogo, jer se one iscrpljuju u svadjama, a onda eventualno u demonstracijama i tučama, ali kad klasa udari o klasu, onda se krv lije, glave padaju, a vješala se dižu, ti se sudari rješavaju revolucijama. Uzmemo li dakle klasnu borbu za polaznu tačku našeg posmatranja sadašnjeg stanja, ne ćemo u diagnozi mnogo pogriješiti iako ostavimo po strani druge faktore, koji bi još tu mogli doći u obzir, jer je to svakako najvažnija i daleko najdublja komponenta u socijalnoj dinamici.

Pa gledamo li sada, kako jedna klasa, čiji su članovi medjusobno povezani uzajamnim interesima, živi i za čime ona teži, to ćemo lako konstatovati, da ona ne vodi jedino borbu za opstanak, da je ne pokreće jedino volja za životom, nego da se u njoj doskora javlja težnja za rastenjem, za tumescencijom, jednom riječju, volja za životom diže se do volje za moću, u smislu Niče-ovom. Čim klasa dodje do svijesti svoje snage, ona želi da do kraja provede svoje vlastite interese, da se tako nametne svim drugim klasama, ukratko ona hoće da privede u život diktaturu svoje organizacije. Ova težnja za diktaturom nad svim drugim klasama urodjena je masi, i ona se ne da ukloniti nikakvim racionalističkim argumentima. Dešava se ipak to, da dvije klase akomoduju svoje uzajamne interese tako, da one zajednički provedu diktaturu nad drugim klasama. Tako je bilo sa diktaturom klera i plemstva, naročito u Srednjem Vijeku. Kad je ekonomski ojačao, počeo se javljati i treći stalež, gradjanski. Njemu podje za rukom da, uza sve lijepe parole, ugrabi cijelu vlast za korist svoje klase, pa je stvarno istorija XIX. vijeka istorija buržujske diktature i borbe protiv nje. U XX. vijeku, pred našim očima, javljaju se eto novi pretendenti za diktaturu. Pored crne diktature klera i željezne plemstva, u prošlosti, imademo voditi računa o zlatnoj diktaturi buržoazije, o crvenoj radništva, pa onda, u naše vrijeme u čisto poljoprivrednim zemljama, o zelenoj diktaturi zemljoradnika. Ta se diktatura, dašto, ne provodi otvoreno, nego se ona prikriva raznim idejnim parolama, i pod njihovim okriljem izvršuje svoje namjere. Tako je kler osnivao svoju diktaturu na božjoj volji i božanskoj predaji. Plemstvo je svoj položaj branilo konservativnošću, ističući, da je stanje, koje njima daje privilegija pred drugim klasama, nasljedjeno od pradavnih vremena, a da su stare uredbe i staro pravo, podjedno i dobre uredbe i dobro pravo. Buržoazija od svoje strane propagirala je ideju nacionalizma, i njenom pomoću držala je ostale klase u zavisnosti, dok je ona sama ostala internacionalnom.

U toj vezi privlači našu osobitu pažnju pitanje, kako stoje intelektualci prema klasama i njihovoj organizaciji. Prije svega možemo lako konstatovati, da klase, u kojoj bi bili organizovani intelektualci, upravo i nema. Razlog teškoći, da se intelektualce poveže u jednu organizovanu cjelinu, leži upravo u samoj prirodi intelektualaca. Jer jakost svake organizacije jest baš u tome, da u njoj jedan zapovijeda, a drugi slušaju i njegovim se gledištima i shvatanju pokoravaju, bez mnogo kritike, tako, te u svakoj jakoj organizaciji mora biti dominantna jedna volja. A upravo intelektualci dolaze lako, po svome snažno razvijenom intelektu, do različnih gledanja na stvarnost, što žele i u praksi da provedu, tako da su oni po tome svome urodjenom svojstvu vrlo nezgodan elemenat za svaku organizaciju. Pa ipak je neosporno, da je jedna od najsilnijih organizacija, koja je ikada postojala, bila organizacija intelektualaca, kojoj su za provedenje njenih ciljeva stajala na raspoloženju tipična sredstva, kojima se oni služe — misao i riječ. Ta je organizacija bila crkva katolička. Ona je mogla biti provedena jedino tako, što je ušla u gotov kalup organizacije rimske imperije, koju su onda dalje dotjerivali prema potrebama jedne duhovne organizacije i zahtjevima vremena. Možemo, dakle, reći da je organizacija intelektualaca u stvari i teoretski i praktički moguća, ali da je ona vrlo teško provediva. A možda je i bolje tako. Jer kad se intelektualna i duhovna sila organizuje klasno, predstavlja ona ogromnu snagu, koja lako zarobljuje sve ostale klase, i upotrebljuje i iskorišćuje ih za svoje ciljeve. Intelektualci organizovani kao klasa zaveli bi, vodjeni instinktom svake klase, diktaturu, koja je najstrašnija od svih diktatura, jer je zarobljenje duha teže i udesnije od svakog tjelesnog pokorenja.

Radi ove imanentne relativne nesposobnosti, da se organizuju, intelektualci su u tim klasnim borbama i pomeranjima imali jednu osobitu ulogu; oni su služili svim klasama kao vodje, kao ideolozi, odnosno demagozi. Oni su povezali svoje interese s interesima izvjesne klase, kojoj su počeli da služe. Njihov je položaj bio vazda vrlo delikatan, jer u pravilu oni nijesu po rodjenju članovi klase, s kojom su se povezali, tako te se moraju povoditi za instinktima njenima, moraju laskati, moraju biti njeni demagozi, jer ih lako stiže prijekor izdajica. Oni dakle, iako izgledaju da su vodje svoje klase, više su joj sluge. Tako su intelektualci bili u službi plemstva, a stavili su se na raspoloženje i buržoaziji, a mi sami gledamo, kako su intelektualci rodjeni vodići radničke i seljačke klase, i kako su se jedni drugima simbiotički akomodovali.

Hoćemo li, dakle, s toga stajališta da odredimo funkcije masonstva u sadašnjici, treba da u tom pravcu ispitamo prilike u i izvan slobodnog zidarstva. Tu možemo nadovezati na najkrupniji dogadjaj našega vremena — na Svjetski Rat. Taj po svome postanku komplikovani, a po svojim posljedicama presudni i dalekosežni istorijski fakat, može se dašto posmatrati s vrlo različitih gledišta. U hrvanju klasa, o kome smo upravo govorili, znači on jedan zdvojni pokušaj internacionalne buržoazije, da se održi na vlasti, koja joj je počela izmicati. Trebalo je jednim čisto nacionalnim pokretom razbiti crvene internacionalne okove, koje su počele tako pogibeljno sapinjati buržoaziju. I doista: odmah u početku rata pošlo je za rukom buržoaziji da radničke mase do paroksizma raspali u pravcu nacionalističke ideje, i da tako pokoleba internacionalno organizovano radništvo, i podloži ga da služi njezinim ciljevima. Buržoazija sama ostala je uza sve to ipak internacionalno povezana, i imala stvarno iste ciljeve, i ako je polazila s protivnih strana. Na taj je način internacionalna buržoazija razbijena, ali triumf buržoazije nije bio bez gorčine, jer je u Rusiji uslijed posebnih neobičnih prilika zavedena diktatura proletarijata, koja je imala da bude osnovicom i polaznom tačkom za svjetsku revoluciju i potpunu pobjedu četvrtog staleža, na svim linijama. I pred našim očima odigrao proces, čije će posljedice osjetiti još i daleka pokoljenja. Na jednoj strani dekadentna buržujska zapadnjačka civilizacija, na drugoj strani Rusija, koja je u krvavoj revoluciji odbacila civilizaciju zapada, i sama sebi potražila izvore jedne nove kulture, — kulture evrazijske, i primila na sebe mučeništvo, koje će možda donijeti spas i Evropi samoj. Teško je i opasno predskazivati kako će se dalje razvijati odnosi izmedju Evrope i Rusije. Svakako je nevjerojatno, da bi Rusiji moglo poći za rukom, da i opet pokrene ma i samo pitanje jedne svjetske revolucije. O tom bi moglo biti govora samo u slučaju, kad bi buržoazija, prema onoj: quem deus perdere vult, prius dementat, ponovo izazvala nove ratove, koji bi mogli nanovo stvoriti pogodnu atmosferu za takove namištaje. A s druge strane, Rusija ne će nikako ostati nadugo ovako hermetički izolovana prema Evropi, nego će medju njima doći do procesa osmoze, i stupiti će u recipročnu funkciju. Možemo dobro zamisliti, da će Rusija s onim novim što se tamo stvorilo početi uticati i na Evropu, dašto u jednom estremnom nepomirljivom obliku, nego da će to proći kao kroz neki filter, pa onda da će u tom novom, ublaženom obliku prodrijeti u zapadne zemlje, i dati im svježinu novoga. U tom bi slučaju cijela, za Evropu nimalo ružičasta situacija, našla svoju soluciju u jednom novom državnom obliku, u modernoj klasnoj državi, u kojoj bi bio kraj diktaturi buržoazije, pa i diktaturi svake druge klase, nego bi sve klase imale stvarnog učešća u državnoj vlasti i njenom izvršivanju. Tim će procesima biti vjerojatno, ispunjena bliža decenija naše budućnosti, i prema toj mogućnosti, na kraju, želimo da kao masoni uzmemo svoj stav.

Da li u takovim prilikama, može da bude zadatak masonstva, da ono ipak pokuša da organizuje inteligenciju u jednu klasu, koja će pored buržoazije, pored radničke i seljačke klase, raditi na ostvarenju svojih interesa i ciljeva? S praktične strane mi ne bismo imali razloga, da a priori osporimo mogućnost provedenja takoga plana. Prije svega članovi slobodnozidarskog saveza pretežnim su dijelom intelektualci, bar u tome smislu što oni svi teže za višom jednom duhovnom kulturom, i priznaju potrebu njezinu. Masoni su prema tome, iako ne uvijek po profesiji, a ono sigurno po tendenciji intelektualci. A slično se može reći i o samom slobodnozidarskom savezu kao organizaciji. S druge pak strane moramo dopustiti i to, da bi masonstvo po svojoj organizaciji, i po svom internacionalnom karakteru, bilo naročito podesno, da bude jezgrom jedne intelektualne klasne organizacije, a masoni opet da predstavljaju da tako kažemo, djeneralni štab njezin. A možda ne bi ni trebali biti sasvim pesimistički glede praktičkog sprovodjenja takovog organizovanja, iako znamo koliko ima teškoća u tom pravcu. Razlog što mi otklanjamo za masonstvo takov zadatak leži na drugoj, više racionalnoj strani. Po svojoj osnovnoj koncepciji masonstvo ne može da se da u službu bilo kojeg pokreta, bilo koje klase, ma bila to i klasa intelektualaca. Masonstvo treba da ostane, prema svojoj tendenciji ka vječnosti, nad svima i političkim i socijalnim gibanjima, ono ne smije da se priklanja ni jednoj političkoj ili socijalnoj partiji. Jer, kad bi masonstvo časovito pogriješilo, i primilo na sebe zadatak da bude jezgrom klasne organizacije intelektualaca, nema sumnje, da bi se ono time profaniralo, pošto bi i ta klasa težila za diktaturom nad drugim klasama, a to nikako ne bi bilo u intencijama slobodnog zidarstva, koje mora da održi čistu i neprikosnovenu svoju slobodu prema svim strujanjima, kakva ona bila i ne odobrava diktaturu bilo koje klase nad drugom. — Ako dakle ne možemo pristati na to, da masonstvo bude organizator intelektualaca, koji nam drugi izlaz ostaje, što može u takim okolnostima da bude dužnost masona? Preostaje još samo jedna mogućnost.

Masoni treba da po svojim sklonostima ulaze u razna socijalna strujanja, u sve političke partije. Ne smijemo stati na gledište, da ova ili ona profana partija više odgovara masonstvu, i da se ono za nju imade angažovati. Sve su te profane struje od masonstva i njegovih ciljeva apsolutno tako daleko, da nema smisla govoriti, da je koja od njih relativno bliže ili dalje. Treba dakle najživlje nastojati, da u svakom pokretu, u svakoj partiji budu zastupani masoni, a ne možda smatrati, da je mason, koji se nalazi u izvjesnoj jednoj profanoj organizaciji, radi toga i samo radi toga manje dobar mason od drugoga, koji se nalazi u drugoj takvoj organizaciji. Prema okolnostima treba poraditi i oko toga, da se istaknuti i priznati vodje pokreta i stranaka približe odnosno predobe za masonstvo, pa onda učine dobrim masonima. Naročito treba pažnju obratiti na to, da se u masonstvo uvedu mladji sposobniji članovi profanih organizacija, kod kojih će odgoj u masonskom duhu imati više izgleda na uspjeh.

Ali nije dosta da budu masoni tek obični članovi u takovim profanim organizacijama, oni moraju tamo zauzeti položaje, koji će im dati presudnu riječ, oni treba da budu vodje i pravi ideolozi. U toj svojoj ulozi oni mogu da budu vrlo dobri članovi takovih organizacija, ali mogu da ostanu još i bolji masoni. Masonstvo je u stvari, kako smo i naglasili, upravo jedna forma, jedna kategorija, bez odredjenog »programa« u profanom smislu, pa se masonski može raditi i na osnovi najrazličitijih ideologija. Kod toga svega treba samo jedno imati na umu. Masoni imaju da se čuvaju, da ne unose u masoneriju svojih profanih i političkih pogleda, i da joj ne nameću svojih političkih parola, nego nasuprot, oni treba da svoju politiku prožimaju masonskim načelima, treba da cijelu političku i socijalnu borbu upravljaju po masonskim principima.

Tako bi se u bratskom lancu našli na zajedničkom masonskom radu predstavnici raznih profanih struja i partija, pa bi masonske radionice postale upravo kristalizacionom tačkom profanih klasnih političkih i socijalnih pokreta; masonska načela bila bi regulatorom protivština u profanom životu. Pod okriljem masonske discipline i izolacije mogao bi se u našem krugu sintetički stvarati osnov za socijalnu harmoniju, kolikogod je to moguće postići. Masonski bi hram na taj način mogao postati u najplemenitijem smislu officina gentium, gdje bi se odgajali vodje naroda u slobodnozidarskom duhu za svoj težak i odgovoran poziv. A takova uloga masonstva uistinu bi najviše odgovarala njegovoj suštini, i najbliža bi bila idealima njegovima: humanitetu i toleranciji.

Ne mislim, dašto, ovim svojim izvodjenjima da obećajem raj na zemlji, a daleko je od mene i sama pomisao, da u takovom gledanju na zadatak savremene masonerije vidim panaceju protiv svih poroka našeg socijalnog života. Ali nema sumnje, da bi time masonerija ispunila jedan svoj odlični zadatak, a opštoj bi stvari znatno pomogla. A jeli sve to provedivo? To ovisi u prvom redu od nas samih. Mi moramo da stećemo vjeru u sebe, da smo podobni preduzeti i provesti nešto veliko. Treba da stisnemo naše redove, i da uklonimo iz naše sredine sva suvišna i tako nemasonska trvenja. A cilj ćemo naš postići, budemo li u našem masonskom radu samo masoni, pravi i potpuni masoni.