Kada se govori o povijesti slobodnog zidarstva u Hrvatskoj, najčešće se spominju grof Ivan Drašković, biskup Maksimilijan Vrhovac ili političari poput Ante Trumbića. Adolf Mihalić ostaje u njihovoj sjeni. Ne zato što je bio manje važan, nego zato što njegov utjecaj nije proizlazio iz političke slave, aristokratskog podrijetla ili javne karizme.

Mihalić je bio nešto drugo: organizator sustava. Pomagao je osnivati lože, sudjelovao u stvaranju masonske terminologije na hrvatskom jeziku, pisao za javnost, uređivao glasila, vodio veliku ložu i predstavljao domaće slobodno zidarstvo u međunarodnim odnosima. Ako je Drašković u 18. stoljeću hrvatskom slobodnom zidarstvu dao prvi veliki institucionalni okvir, Mihalić ga je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće ponovno pretvorio u organiziranu i društveno prisutnu strukturu.

Njegova ostavština ipak nije jednoznačna. Mihalić je istodobno bio jedan od najvažnijih graditelja modernoga hrvatskog slobodnog zidarstva i jedan od glavnih zagovornika njegova uklapanja u jedinstvenu jugoslavensku masonsku organizaciju sa sjedištem u Beogradu. U toj dvojnosti nalazi se i njegov stvarni povijesni značaj.

Državni činovnik koji je razumio institucije

Adolf Mihalić rođen je 1864. u Zagrebu. Doktorirao je na zagrebačkom Pravnom fakultetu 1888., radio u županijskoj upravi i Statističkom uredu, potom u obrtničko-trgovačkom odsjeku Zemaljske vlade, a od 1913. do 1919. bio je vladin povjerenik u Gradskoj štedionici. Umirovljen je kao banski savjetnik. Pisao je i stručne članke iz upravnog prava. Ovaj profesionalni životopis važan je za razumijevanje njegova djelovanja u slobodnom zidarstvu. Mihalić nije pristupao masoneriji samo kao prostoru simbolike, rituala i osobnog usavršavanja. Razumio ju je kao instituciju kojoj su potrebni pravila, administracija, komunikacija, obrazovanje članstva i međunarodno priznanje. Bio je, današnjim rječnikom, institucionalni poduzetnik.

Njegov interes nije završavao na slobodnom zidarstvu. Godine 1918. s Albertom Bazalom i Jurjem Andrassyjem osnovao je Sociološko društvo u Zagrebu i postao njegov prvi predsjednik. Cilj društva bio je proučavati društvene i gospodarske prilike te na temelju tih spoznaja djelovati prosvjetno, moralno i socijalno-politički.

Iza slobodnozidarskog i sociološkog angažmana može se prepoznati isti obrazac: uvjerenje da se društvo može racionalno proučavati, moralno usmjeravati i postupno popravljati organiziranim radom.

Prva velika inovacija: slobodno zidarstvo na hrvatskom jeziku

Mihalić se među osnivačima zagrebačke Lože „Hrvatska vila“ pojavljuje 1892. godine. Loža je osnovana uz pomoć budimpeštanske Lože „Demokracia“ i djelovala je pod zaštitom Velike Simboličke Lože Ugarske. Mihalić je u njezinoj prvoj upravi obnašao dužnost tajnika.

Najvažnija novost nije bila samo u tome što je Zagreb ponovno dobio aktivnu ložu. „Hrvatska vila“ bila je prva loža novijega doba koja je obredni rad obavljala na hrvatskom jeziku.

To nije bio samo tehnički detalj. Jezik određuje može li neka organizacija pustiti korijenje u lokalnoj sredini. Dok se rad odvijao na njemačkom ili mađarskom, slobodno zidarstvo je u Hrvatskoj zadržavalo obilježje uvezene strukture, povezane s administrativnim i društvenim elitama Monarhije. Uvođenjem hrvatskog jezika dobila je mogućnost oblikovanja vlastite terminologije, literature i organizacijske kulture.

Mihalić nije izmislio hrvatsko slobodno zidarstvo. Njegova povijest seže duboko u 18. stoljeće. Ali je pomogao stvoriti preduvjete da ono postane hrvatsko po jeziku rada i društvenom prostoru u kojemu djeluje. To je možda njegov najtrajniji doprinos.

Od zatvorenog kruga prema javnoj komunikaciji

Nakon prijenosa djelovanja Lože „Ljubav bližnjega“ iz Siska u Zagreb početkom 20. stoljeća, Mihalić postaje jedna od njezinih središnjih osoba. U nakladi lože 1907. objavljeni su Lessingovi Razgovori o slobodnom zidarstvu s njegovim predgovorom.

Četiri godine poslije, pod pseudonimom Ivan Prigorski, objavio je knjigu Listovi o slobodnom zidarstvu, uz dodatak: Kratka povijest slobodnoga zidarstva na strani i u Hrvatskoj. Knjiga je objavljena u Zagrebu 1911. i imala je oko 200 stranica. Nije bila interni ritualni priručnik, nego djelo namijenjeno hrvatskoj javnosti.

To Mihalića čini jednim od prvih ozbiljnih komunikatora slobodnog zidarstva u Hrvatskoj.

U vremenu kada je slobodno zidarstvo bilo izloženo optužbama za protuvjersko djelovanje, političke zavjere i prikriveno upravljanje državom, Mihalić je pokušao ponuditi vlastito tumačenje organizacije. Njegov pristup bio je apologetski, ali strateški važan: shvatio je da se javna slika neke organizacije ne oblikuje samo unutar njezinih prostorija.

To je lekcija koju dio masonskih organizacija ni danas nije potpuno usvojio. Tajnost obreda ne mora podrazumijevati potpunu komunikacijsku šutnju. Ako organizacija sama ne objasni što jest, njezini će protivnici vrlo brzo objasniti što bi navodno trebala biti. Mihalić je to razumio prije više od jednog stoljeća.

Od lože do hrvatske velike lože

Raspad Austro-Ugarske 1918. otvorio je prostor za institucionalno osamostaljenje loža koje su dotad djelovale pod ugarskom zaštitom. U Zagrebu je utemeljena Velika loža „Ljubav bližnjega“, a Adolf Mihalić postao je njezin veliki majstor.

Bio je to vrhunac njegova dotadašnjeg rada. Hrvatsko slobodno zidarstvo novijega doba prvi je put dobilo vlastito središnje tijelo u Zagrebu, domaće vodstvo i mogućnost samostalnijeg razvoja. Međutim, ta je samostalnost trajala manje od godinu dana.

Nakon osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca prevladala je ideja da se, usporedno s političkim ujedinjenjem, ujedine i masonske organizacije nove države. U Zagrebu je 9. lipnja 1919. osnovana Velika Loža Srba, Hrvata i Slovenaca „Jugoslavija“. Đorđe Weifert iz Beograda izabran je za velikog majstora, dok je Mihalić postao njegov zamjenik. U novu strukturu ušle su tri lože iz hrvatskih krajeva koje su prethodno djelovale pod ugarskom zaštitom i tri lože iz Srbije. Sjedište nove velike lože bilo je u Beogradu. Mihalić tako nije bio samo sudionik u stvaranju hrvatske velike lože. Bio je i jedan od ljudi koji su pristali na njezino uključivanje u širu jugoslavensku organizaciju.

Hrvatski slobodni zidar ili slobodni zidar rođen u Hrvatskoj?

Mihalićev jugoslavenski i kozmopolitski svjetonazor nije bio sporedna epizoda. Bio je sastavni dio njegova razumijevanja slobodnog zidarstva.

Nacionalne podjele doživljavao je kao prepreke koje bi slobodnozidarsko bratstvo trebalo nadvladati. U njegovim tekstovima i tekstovima kruga kojemu je pripadao slobodno zidarstvo nije trebalo služiti jednoj naciji, nego povezivati ljude iznad nacionalnih i vjerskih granica. U tadašnjim političkim okolnostima taj je univerzalizam često poprimao konkretan oblik jugoslavenstva. Upravo tu nastaje problem u ocjenjivanju njegove ostavštine.

Iz jedne perspektive Mihalić je lokalno slobodno zidarstvo oslobodio ugarske organizacijske ovisnosti i pomogao mu da postane dio međunarodno priznate jugoslavenske strukture. Iz druge perspektive, kratkotrajnu hrvatsku masonsku samostalnost zamijenio je centralizacijom u Beogradu.

Kasnije podjele među hrvatskim slobodnim zidarima pokazale su da takav smjer nije imao opću potporu. Dio zagrebačkih masona protivio se podređivanju hrvatskih loža središnjoj vlasti Velike Lože „Jugoslavija“. Nezadovoljstvo je 1927. dovelo i do stvaranja zasebne Velike Simboličke Lože „Libertas“. Mihalićev projekt univerzalnog bratstva tako se suočio s istim problemom kao i političko jugoslavenstvo: ideja nadilaženja nacionalnih razlika u praksi je vrlo lako mogla postati sustav u kojemu se jedna sredina osjeća podređenom drugoj.

Urednik koji je stvarao slobodnozidarski javni prostor

Mihalić je nakon 1919. ostao doživotni zamjenik velikog majstora Velike lože „Jugoslavija“ i glavni urednik njezina službenog glasila Šestar. Časopis je izlazio od početka 1920-ih i predstavljao jednu od najvažnijih platformi za oblikovanje masonskih stavova, terminologije i unutarnje kulture između dvaju svjetskih ratova. Katalog Knjižnica grada Zagreba Mihalića navodi kao njegova urednika.

Ta je dužnost možda bila utjecajnija od formalne titule zamjenika velikog majstora. Veliki majstor upravlja organizacijom, ali urednik određuje teme o kojima organizacija razmišlja, jezik kojim o njima govori i sliku koju želi poslati vlastitim članovima i inozemnim partnerima.

Kada je Ujedinjena Velika Loža Engleske 1930. priznala Veliku Ložu „Jugoslavija“, Šestar je objavio Mihalićev tekst na engleskom jeziku kojim je pozdravio ulazak jugoslavenskih slobodnih zidara u međunarodni lanac priznatih velikih loža. To pokazuje da njegova uloga nije bila samo zagrebačka ili unutarnja. Sudjelovao je u međunarodnom pozicioniranju organizacije kojoj je pripadao.

Drugim riječima, Mihalić je djelovao na tri tržišta istodobno: lokalnom, državnom i međunarodnom. Na lokalnom je gradio lože i hrvatski slobodnozidarski jezik. Na državnom je promicao jedinstvenu jugoslavensku organizaciju. Na međunarodnom je radio na njezinoj legitimaciji.

Njegov najveći uspjeh ujedno je bio i njegov najveći rizik

Mihalićev doprinos može se svesti na četiri vrste kapitala koje je ostavio slobodnom zidarstvu u Hrvatskoj.

Prvi je jezični kapital. Pomogao je da se masonski rad, literatura i rasprava vode na hrvatskom jeziku.

Drugi je institucionalni kapital. Sudjelovao je u osnivanju loža, stvaranju domaće velike lože i povezivanju različitih masonskih sredina.

Treći je komunikacijski kapital. Pisao je za širu javnost i uređivao masonski časopis, čime je slobodno zidarstvo izveo iz potpune šutnje.

Četvrti je međunarodni kapital. Hrvatskim je ložama otvorio veze prema Budimpešti, Beogradu i širem europskom slobodnozidarskom prostoru.

Ali upravo je taj posljednji uspjeh sadržavao najveći rizik. Organizacija koja se previše veže uz jedan politički projekt može s njime dijeliti i njegovu sudbinu. Mihalićevo slobodno zidarstvo nije bilo stranačka organizacija, ali je bilo snažno povezano s idejom jugoslavenskog jedinstva. Zbog toga je u očima dijela hrvatske javnosti slobodno zidarstvo prestalo izgledati kao univerzalno bratstvo, a počela se doživljavati kao instrument političke i nacionalne integracije koja nije svima bila prihvatljiva.

Graditelj kojega se ne može svesti na jednu etiketu

Adolf Mihalić umro je u Zagrebu 1934. godine. Povjesničar Slobodan G. Marković navodi da je Katolička crkva odbila sudjelovati u njegovu pogrebu. Taj detalj simbolično pokazuje koliko je dubok bio jaz između kontinentalnog slobodnog zidarstva i Katoličke crkve u Hrvatskoj.

Mihalića ipak nije moguće pošteno opisati ni kao „protivnika Hrvatske“ ni kao nacionalnog utemeljitelja hrvatskog slobodnog zidarstva u današnjem smislu. Bio je čovjek svoga vremena: pravnik i činovnik odgojen u institucijama Austro-Ugarske, hrvatski intelektualac, masonski univerzalist i uvjereni pobornik južnoslavenskog povezivanja. Njegov identitet nije bio jednostavan, kao što nije bila jednostavna ni epoha u kojoj je djelovao.

Njegova najveća povijesna zasluga nije u tome što je hrvatskom slobodnom zidarstvu dao konačan oblik. Nije ga dao. Poslije njegove smrti slijedili su zabrane, progoni, ratovi, desetljeća prekida i potpuno nove obnove. Njegova je zasluga u tome što je pokazao da slobodno zidarstvo u Hrvatskoj može imati vlastiti jezik, vlastitu literaturu, vlastite institucije i međunarodni položaj. A njegova najveća kontroverza ostaje pitanje cijene koju je bio spreman platiti za taj međunarodni položaj: samostalnost hrvatskoga masonskog središta zamijenio je mjestom u većoj, jugoslavenskoj strukturi.

Zato je Adolf Mihalić nezaobilazna osoba hrvatske slobodnozidarske povijesti. Ne kao njezin najpoznatiji član, nego kao čovjek koji je razumio da pokret postaje trajan tek kada prestane ovisiti o pojedincima i dobije jezik, organizaciju, medije i veze. U tome je bio desetljećima ispred svoga vremena.