Predodžba o masonskoj svemoći opstaje jer nudi nešto što službena objašnjenja često ne mogu: jednostavan uzrok, prepoznatljivog krivca i osjećaj da smo proniknuli iza kulisa. Hrane je zatvorenost loža, stvarne afere i nepovjerenje prema institucijama. Ali njezina najveća snaga leži u obećanju da se iza neurednog svijeta ipak nalazi netko tko zna što radi. Čak i kada radi protiv nas.

Kada je 19. veljače 2020. Dražen Jelenić zatražio razrješenje s dužnosti glavnog državnog odvjetnika, u priopćenju je naveo da su javne insinuacije o njegovu članstvu u slobodnom zidarstvu praktički onemogućile daljnje obnašanje dužnosti. Tvrdio je da članstvo nije utjecalo na njegov rad. Bio je to njegov iskaz, koji sam po sebi nije mogao razriješiti pitanja javnosti. Slučaj je otvorio ozbiljnu temu: kakve obveze prema zatvorenoj udruzi smije imati osoba koja vodi državno odvjetništvo? Za odgovor treba provjeravati postupke, odnose i moguće sukobe interesa. Članstvo je relevantan podatak, ali još nije dokaz pogodovanja.

Upravo na toj udaljenosti između podatka i zaključka raste priča o masonskom upravljanju svijetom. Dovoljno je ustanoviti da se dvojica utjecajnih ljudi poznaju pa da se njihovo poznanstvo pretvori u zapovjedni lanac. Zašto je takav skok toliko privlačan? Odgovor traži pogled i prema ložama i prema potrebama njihove publike.

Utjeha svijeta u kojem ništa nije slučajno

Rat može nastati iz pogrešnih procjena, gospodarska kriza iz niza međusobno povezanih odluka, a politički uspon iz povoljnog trenutka i tuđih slabosti. Takva su objašnjenja zahtjevna. Nemaju uvijek glavnog junaka, a još rjeđe završnu rečenicu nakon koje je sve jasno. Priča o tajnoj upravi uklanja taj nered. Ako masoni povlače konce, onda događaji imaju autora. Nepravda dobiva adresu. Čovjek možda ostaje nemoćan, ali barem vjeruje da razumije tko ga je učinio nemoćnim.

Psiholozi Karen Douglas, Robbie Sutton i Aleksandra Cichocka u preglednom radu iz 2017. izdvojili su tri skupine motiva povezanih s vjerovanjem u zavjere: potrebu za razumijevanjem, potrebu za sigurnošću i kontrolom te potrebu za očuvanjem pozitivne slike o sebi i svojoj skupini. Pritom upozoravaju da privlačnost takvih objašnjenja ne znači da ona te potrebe doista zadovoljavaju.

Primijenjeno na slobodno zidarstvo, to pomaže razumjeti prividni paradoks: zastrašujuća priča može nuditi određenu utjehu. Svijet pod kontrolom zlonamjerne skupine ima barem neki red. Svijet u kojem velike posljedice proizlaze i iz nesposobnosti, slučaja ili loše procjene ostavlja nas bez takvog oslonca. To je tumačenje privlačnosti priče, a ne dijagnoza svakoga tko je prihvaća.

Zatvorena vrata već su pola scenografije

Slobodno zidarstvo takvoj priči daje uvjerljiv ambijent. Obredi, prisege, znakovi prepoznavanja i sastanci bez publike lako se uklapaju u predodžbu o skrivenom odlučivanju. Promatrač izvana vidi granicu pristupa, a sadržaj iza nje može dopuniti vlastitim očekivanjima. Tu je i razumljivo pitanje: zašto bi se ljudi okupljali iza zatvorenih vrata ako ne dogovaraju nešto što javnost ne smije znati? Pitanje zaslužuje odgovor. No privatnost sastanka može štititi osobni razgovor, obredno iskustvo ili jednostavno pravo udruge na vlastiti unutarnji život. Sadržaj se ne može utvrditi samo gledanjem u vrata.

Zabludu dodatno hrani naziv u jednini: masonerija. On zvuči kao ime jedne organizacije s jednim vrhom. Loža je, međutim, osnovna zajednica, dok velike lože i veliki orijenti okupljaju lože u zasebne organizacije. Već engleski primjer remeti sliku svjetske piramide: Ujedinjena Velika Loža Engleske u svojim pravilima izričito navodi da je suverena i da ne priznaje nadređenu masonsku vlast. To pravilo ne jamči ispravnost svakoga člana. Pokazuje, međutim, koliko tvrdnja o jedinstvenom zapovjedništvu traži više dokaza od zajedničkih simbola i međunarodnih posjeta.

Kad podudarnost postane nalog

Zamislimo fotografiju dvojice političara koji su članovi iste lože. Fotografija dokazuje da su bili zajedno na određenom mjestu. Ovisno o okolnostima, može biti važan trag. Za tvrdnju da su ondje dogovorili namještanje natječaja potrebni su dodatni podaci. Za tvrdnju da preko njih djeluje svjetska uprava potreban je čitav niz novih dokaza.

Zavjerenički pogled preskače te stepenice. On najprije prihvati pretpostavku o skrivenom planu, a zatim traži slike koje će je učiniti vidljivom: rukovanje, trokut na pročelju, poznato ime na popisu članova.

Popis poznatih masona pritom je posebno zavodljiv jer već svojim izborom proizvodi dojam koncentrirane moći. Izostavlja nepoznate članove, utjecajne ljude koji nisu masoni i sve slučajeve u kojima zajedničko članstvo nije proizvelo suradnju. Da bismo procijenili što takav popis znači, morali bismo znati i koga na njemu nema. Inače izabrana imena postaju odgovor na pitanje koje još nismo pošteno postavili.

Jan-Willem van Prooijen, Karen Douglas i Clara De Inocencio istraživali su odnos takvih vjerovanja i uočavanja prividnih obrazaca. U radu objavljenom u časopisnom svesku 2018. povezali su sklonost zavjereničkim vjerovanjima s prepoznavanjem obrazaca i u nasumičnim ishodima bacanja novčića. Nalaz ne govori da svaka uočena povezanost mora biti umišljena. Upozorava koliko lako osjećaj da se dijelovi slažu možemo zamijeniti provjerom da su doista povezani. U masonskoj priči simbol često preuzima posao koji bi trebali obaviti dokument, svjedočenje i dokazani tijek odluke.

Poseban položaj onoga koji je progledao

Takva priča nudi i nagradu. Njezin sljedbenik može sebe vidjeti kao osobu koja je prošla kroz službenu kulisu i otkrila stvarnost. Drugi slušaju vijesti; on zna tko ih proizvodi. Drugi vide sukob interesa; on poznaje njegov navodni konačni izvor.

Anthony Lantian i suradnici u istraživanju iz 2017. povezali su vjerovanje u zavjere s potrebom za posebnošću i osjećajem posjedovanja rijetkih informacija. Dio njihovih eksperimenata također je pokazao da poticanje potrebe za posebnošću može povećati prihvaćanje zavjereničkog objašnjenja. Zato rasprava može postati osobna i kada se vodi o dokumentima. Ako nekome uvjerenje osigurava položaj upućenog promatrača, napuštanje tog uvjerenja znači gubitak tog položaja. Provjera izvora tada zadire i u sliku koju ima o sebi.

Podsmijeh pritom promašuje problem. Čovjek koji sumnja u institucije ne mora biti ni neobrazovan ni nesposoban za razmišljanje. Može imati stvarno iskustvo nepravde. Presudno je što će iz toga iskustva zaključiti i dopušta li mogućnost da pogriješi.

Stvarne afere daju mitu trajno gorivo

Najslabija obrana slobodnog zidarstva bila bi tvrdnja da se unutar njega nikada nije dogodilo ništa ozbiljno sporno. Talijanska P2 pod Liciom Gellijem dovoljna je da takav odgovor izgubi vjerodostojnost. Parlamentarna komisija osnovana 1981., pod predsjedanjem Tine Anselmi, istraživala je njezino djelovanje i veze s javnim aparatom. U izvješću iz 1984. opisani su Gellijev utjecaj na vrh Velikog Orijenta Italije i kompromitirajući odnosi unutar njegove uprave. Dokument bilježi i protivljenje Gelliju unutar masonske zajednice. Ti detalji vrijede upravo zato što raspoređuju odgovornost. Pokazuju organizaciju, odnose i unutarnje sukobe. Omogućuju pitanja o tome tko je znao, tko je pomagao i tko se protivio. Tvrdnja da su svi masoni samo izvršitelji iste volje briše takve razlike.

P2 može biti dokaz ozbiljne zlouporabe određene mreže. Za zaključak da neka druga loža u drugoj zemlji provodi isti plan treba pokazati poveznicu. Bez nje jedna razotkrivena afera postaje neograničena dozvola za sumnjičenje. Istraživanje stvarne moći traži strpljenje za pojedinosti. Mit o svemoći može se zadovoljiti jednim imenom koje objašnjava sve.

Uvjerenje koje svaki odgovor pretvara u potvrdu

Zamislimo sada način rasprave u kojem masonska šutnja dokazuje prikrivanje, javni nastup služi kao dimna zavjesa, a međusobni sporovi postoje samo da bi zavarali publiku. Što bi u takvu sustavu uopće moglo pokazati da početna tvrdnja nije točna?

U tome je ključ njegove otpornosti. Svaki mogući ishod već ima pripremljeno objašnjenje. Čak i nedostatak tragova može se prikazati kao dokaz iznimne sposobnosti skrivanja. Tvrdnja više ne ovisi o onome što ćemo pronaći.

Ozbiljna sumnja mora prihvatiti rizik provjere. Možemo pretpostaviti da je neki dužnosnik pogodovao poznaniku i zatim pregledati odluke, komunikaciju i novac. Ako se pretpostavka ne potvrdi, moramo moći promijeniti zaključak. U protivnom istraga postaje ritual potvrđivanja već donesene presude.

Najkorisnije pitanje zato glasi: koji bi vas konkretan podatak naveo da preispitate tvrdnju? Ako takav podatak nije moguće ni zamisliti, rasprava je ostala bez zajedničkog kriterija dokazivanja.

Ponavljanje proizvodi poznatost, poznatost uvjerljivost

Internet pritom omogućuje da se ista tvrdnja pojavljuje u desecima oblika. Zamislimo jedan nepotpisani popis navodnih masona koji preuzmu portali, videosnimke i objave. Čitatelj može steći dojam da postoji više neovisnih potvrda, premda svi ponavljaju isti neprovjereni početak.

Ponavljanje ima i zaseban psihološki učinak. Jérémy Béna i suradnici u preregistriranom istraživanju objavljenom 2023. utvrdili su da su ponovljene zavjereničke tvrdnje sudionici češće ocjenjivali istinitima. Autori pritom ostavljaju otvorenim pitanje veličine i važnosti tog učinka u svakodnevnom okruženju.

Za čitanje masonskih priča praktična je posljedica jasna: broj susreta s tvrdnjom treba odvojiti od broja njezinih izvora. Deset poveznica može voditi do jednog autora. A taj autor možda nikada nije pokazao odakle mu podatak. Poznatost rečenice lako prikrije činjenicu da je još nitko nije dokazao.

Što masoni duguju javnosti

Ni slobodni zidari nemaju razloga biti zadovoljni time da publiku proglase lakovjernom. Ondje gdje članovi obnašaju javne dužnosti, pitanja o pogodovanju, obvezama i izuzeću iz odlučivanja zaslužuju precizne odgovore. Pozivanje na plemenite ideale ne zamjenjuje provjeru postupaka.

Lože pritom same trebaju odlučiti koliko im koristi uživanje u reputaciji tajanstvenosti. Ako organizacija rado ostavlja dojam posebnog pristupa važnim ljudima, teško može očekivati da će javnost zanemariti upravo taj dojam kada nastane problem. Ugled se gradi i spremnošću da se objasni vlastita odgovornost.

Ljudi, dakle, mogu vjerovati u masonsku upravu svijeta iz različitih razloga: zbog naslijeđene predodžbe, stvarne afere, osobnog razočaranja ili privlačnosti cjelovitog objašnjenja. Istraživanja nude dio odgovora, ali ne opravdavaju svođenje svih tih ljudi na jednu psihološku etiketu. Za javnost je važnije sačuvati sposobnost razlikovanja razmjera tvrdnji. Treba moći dokazati pogodovanje dvojice ljudi bez izmišljanja svjetskog stožera. Treba moći odbaciti neutemeljenu optužbu bez davanja moralne potvrde cijeloj organizaciji.

Kada se za svaki sporni posao kaže da iza njega stoje masoni, prestaje se pitati tko je potpisao odluku, kome je prebačen novac i tko je propustio nadzor. Tako priča koja obećava razotkriti svu skrivenu moć može pomoći da sasvim konkretna odgovornost ostane u mraku.