Knjiga koja je postala jednim od temeljnih tekstova modernoga slobodnog zidarstva ponudila je prostor susreta ljudima koje su razdvajali vjera, podrijetlo i društveni položaj. Istodobno je iz članstva izričito isključila žene i neslobodne muškarce, sačuvala društvene hijerarhije i svakoj loži dala pravo da odbije kandidata. U tom spoju otvorenosti i ograničenja nalazi se povijesna važnost Andersonovih Konstitucija: pokazale su koliko se daleko bratstvo moglo zamisliti 1723. i gdje je prestajala spremnost da ga se ostvari.

Nekoliko stranica dijeli dvije rečenice koje je teško pomiriti ako Andersonove Konstitucije čitamo kao proglas opće jednakosti. Prva govori o povezivanju istinskim prijateljstvom osoba koje bi inače ostale trajno udaljene. Druga određuje tko smije postati član lože: dobri i čestiti muškarci, slobodna rođenja, zrele i razborite dobi, uz izričitu zabranu primanja neslobodnih ljudi i žena. Obje pripadaju istom dokumentu. Nijedna se ne može ukloniti bez krivotvorenja njegova smisla.

Upravo zato pitanje kome je bilo namijenjeno univerzalno bratstvo vodi dublje od prigodnog slavljenja tolerancije. Konstitucije su pokušale urediti zajednicu u kojoj neke razlike više neće sprječavati bliskost i suradnju. O drugim razlikama odlučile su vrlo jasno: ostat će na ulaznim vratima.

Londonska knjiga s mnogo većim ambicijama

Kada je u Londonu 1723. objavljena knjiga The Constitutions of the Free-Masons, njezina je praktična namjena bila naznačena već na naslovnici: za uporabu loža, temeljnih mjesnih zajednica slobodnih zidara. Iza svečanog naslova stajala je potreba da se organizaciji okupljenoj oko londonske velike lože osiguraju zajednička pravila, prepoznatljiv identitet i uvjerljiva prošlost.

Djelo je ime dobilo po Jamesu Andersonu, škotskom prezbiterijanskom pastoru koji ga je priredio. No naziv lako stvara predodžbu o usamljenom autoru koji je osmislio cijeli sustav. Sama knjiga pokazuje širu suradnju: posvetu vojvodi od Montagua potpisuje John Theophilus Desaguliers, a Opći propisi navode Georgea Paynea kao svojega prvotnog sastavljača. Točan udio pojedinih ljudi u oblikovanju teksta predmet je povijesnih rasprava.

Važno je razlikovati i njegove sastavne dijelove. Knjiga donosi legendarnu povijest graditeljstva i slobodnog zidarstva, šest skupina obveza slobodnog zidara, organizacijske propise te pjesme. Pripovijest koja prošlost slobodnog zidarstva proteže do Adama govori o potrebi za starinom i autoritetom; ne može poslužiti kao dokaz neprekinutoga organizacijskog postojanja od biblijskih vremena.

Za razumijevanje bratstva presudne su obveze i propisi. Ondje se vidi kako je zamišljena zajednica trebala postupati s vjerom, ugledom, vlašću, novcem i ljudima koji joj žele pristupiti. Velike riječi tek u tim pojedinostima dobivaju stvaran sadržaj.

Vjera koja povezuje, uz granicu koja ostaje

Najpoznatija odredba nalazi se u prvoj obvezi, posvećenoj Bogu i religiji. Nakon zahtjeva da slobodni zidar poštuje moralni zakon, tekst objašnjava kako je prikladnije obvezati članove na onu religiju u kojoj se svi ljudi slažu, ostavljajući im njihova posebna mišljenja. Zajedničko je opisano kroz dobrotu, čestitost, čast i poštenje, bez obzira na razlike u vjerskim nazivima i uvjerenjima. Takva je formulacija otvarala mogućnost suradnje bez prethodnog teološkog sporazuma. Čovjek za istim stolom mogao je imati drugo vjersko uvjerenje, a ipak biti dostojan povjerenja. Loža je trebala postati mjesto na kojem razlika prestaje automatski značiti neprijateljstvo.

U krugu koji je oblikovao ranu veliku ložu djelovao je Desaguliers, anglikanski svećenik i znanstvenik iz francuske hugenotske izbjegličke obitelji. Vjerska pripadnost i njezine društvene posljedice za njega su imale vrlo konkretno značenje. Povijest takvih ljudi daje kontekst odredbi koja danas može zvučati gotovo samorazumljivo. Ipak, početak iste obveze kaže da slobodni zidar, ako pravilno razumije umijeće, neće biti „glupi ateist” ni „nereligiozni razuzdanik”. Pogrdni jezik prema ateizmu dio je izvornika. Otvorenost prema različitim vjerskim uvjerenjima postavljena je unutar moralno-religijskog horizonta svojega vremena.

Iz teksta stoga ne proizlazi današnja potpuna sloboda savjesti bez ikakva vjerskog uvjeta. Jednako bi pogrešno bilo u njegovu kratku formulaciju učitati sve potonje, preciznije uređene uvjete pojedinih velikih loža. Prvo izdanje treba čitati u njegovim vlastitim riječima, zajedno s njihovom širinom i nelagodom koju izazivaju. Da mogućnost prelaska konfesionalnih granica nije ostala samo na papiru pokazuje izbor katolika Thomasa Howarda, vojvode od Norfolka, za velikog majstora 1729. godine. U engleskom okruženju obilježenom snažnim protukatoličkim nepovjerenjem takav je izbor imao težinu.

Kada brat znači muškarac

Treća obveza, o ložama, mnogo je manje otvorena tumačenju. Među uvjetima članstva stoje riječi „no Bondmen, no Women”. Žene su izričito isključene. To nije tek nepreciznost muškoga gramatičkog roda koju bi dobronamjeran prijevod mogao ukloniti. Bratstvo se ovdje zamišlja kao muška zajednica. Njegovi članovi mogu razvijati opća moralna načela i prijateljstvo preko nekih društvenih granica, a istodobno polovici čovječanstva uskratiti sudjelovanje u toj istoj zajednici. Ta napetost pripada samoj konstrukciji sustava.

Ni izraz free-born ne treba prebrzo pretvoriti u današnju metaforu slobodnog mišljenja. U izvorniku je povezan sa zabranom primanja neslobodnih muškaraca. Govori o rođenju i osobnom statusu, u svijetu u kojem ljudska nesloboda postoji kao društvena činjenica. Njegov se povijesni sadržaj gubi kada ga se svede na poželjnu intelektualnu neovisnost. Konstitucije na tome mjestu ne pozivaju na ukidanje ropstva ili drugih odnosa neslobode. Postavljaju granicu članstva. Razlika je presudna: organizacija može tražiti slobodu svojih članova, a da pritom ne izgradi program oslobađanja onih koji taj uvjet ne ispunjavaju.

Osamnaesto stoljeće objašnjava zašto su takve granice autorima izgledale prihvatljivo. Samo po sebi ih ne pretvara u univerzalno načelo. Povijesna preciznost zahtijeva da istodobno vidimo inovaciju i isključenje, bez potrebe da jedno poništi drugo.

Zasluga je važna, ali čin i dalje postoji

Četvrta obveza iznosi načelo koje i danas zvuči zahtjevno: napredovanje među slobodnim zidarima treba počivati na stvarnoj vrijednosti i osobnoj zasluzi. Starješina i nadzornik ne biraju se samo po starješinstvu. U društvu u kojem podrijetlo otvara mnoga vrata takva odredba zaslužuje pozornost. No nekoliko redaka dalje za velikog majstora navode se plemenito rođenje, položaj uglednog gospodina, ugled istaknuta učenjaka ili vrsnoća u arhitekturi i drugim umijećima. Krug je širi od nasljednog plemstva, ali društvena istaknutost ostaje važna preporuka.

Još je izravnija šesta obveza. Premda su svi slobodni zidari braća na istoj razini, slobodno zidarstvo čovjeku ne oduzima počasti koje je imao prije pristupanja. Bratska jednakost i postojeći društveni rang trebali su živjeti zajedno. Tu se nazire stvarni domet projekta. Loža je mogla omogućiti susret i uzajamno poštovanje ljudi različita položaja, uz očuvanje društva iz kojeg dolaze. Njezin je prostor mogao ublažiti hijerarhiju, a da je pritom ne ukine.

Čitati to kao dovršeni nacrt demokratske jednakosti značilo bi preskočiti upravo onu povijesnu udaljenost zbog koje je dokument zanimljiv. Konstitucije traže zaslugu, ali zaslugu zamišljaju unutar svijeta koji još vrlo dobro zna kome pripada posebna čast.

Vrata otvara jednoglasnost

Ni muškarac koji je ispunjavao navedene uvjete nije imao zajamčen ulazak. Opći propisi traže prethodnu najavu kandidature kako bi se ispitao kandidatov ugled i sposobnost. U pravilu se ne prima osoba mlađa od 25 godina, uz mogućnost posebnog izuzeća.

Presudna je šesta odredba: za primanje je potreban jednoglasan pristanak prisutnih članova. To se pravo lože posebno štiti, s obrazloženjem da nametnuti član može narušiti sklad, ograničiti slobodu postojeće zajednice ili je čak razoriti. Tolerancija je, dakle, imala i organizacijsku granicu. Načelna prihvatljivost neke razlike nije obvezivala konkretnu ložu da prihvati konkretnog čovjeka.

Takvo pravilo štiti slobodu udruživanja i povjerenje među članovima. Ujedno otvara prostor da društvene predrasude prežive bez posebne zabrane u ustavnom tekstu. Dovoljno je da se pretvore u nečiji glas protiv. To je moguća posljedica ustroja, a ne dokaz motiva svakoga povijesnog odbijanja.

Muzej slobodnog zidarstva u Londonu navodi da su od kasnih 1720-ih predrasude, uz razlike povezane s obredima, irskim slobodnim zidarima otežavale pristup londonskim ložama. Njihovo kasnije organiziranje u suparničku veliku ložu 1751. pokazuje koliko je put od zajedničkog načela do zajedničkog stola mogao biti dug.

Bratstvo se provjerava poslije sastanka

Konstitucije mnogo prostora posvećuju naizgled sitnim pravilima: ne prekidati govornika, ne vrijeđati, ne prisiljavati drugoga da jede ili pije preko volje, ne zadržavati ga kada mora otići. Članove se upozorava i da zbog predugih druženja, neumjerenosti ili pijanstva ne zanemare obitelj. Ta je prizemnost dragocjena. Zajednica koja govori o moralnom usavršavanju mora najprije omogućiti da njezini članovi jedni pokraj drugih mogu pristojno provesti večer.

U istom se sklopu odbacuju svađe oko religije, naroda i državne politike. Izraz Catholick Religion odnosi se na prethodno opisanu zajedničku, opću religiju; njegovo prevođenje kao pripadnosti Rimokatoličkoj crkvi potpuno bi promijenilo smisao odredbe. Iz takvih pravila proizlazi model druženja u kojem se različita uvjerenja ne moraju razriješiti prije nego što nastane prijateljstvo. Potrebno je obuzdati način na koji ih se unosi u zajednicu.

Druga obveza pritom izričito zahtijeva miroljubiv odnos prema građanskoj vlasti i odbacuje zavjere protiv mira i dobrobiti zemlje. Ipak, dodaje neobičnu zaštitu veze s pojedincem: bratovu pobunu treba osuditi, ali ga, ako nije osuđen za drugi zločin, zbog nje ne treba isključiti iz lože.

U toj se odredbi odanost vlasti susreće s nastojanjem da bratstvo nadživi politički razdor. To je složeniji projekt od slike lože kao tajnog revolucionarnog stožera, ali i od slike zajednice čiji članovi uopće nemaju političke razlike.

Kome se najprije pomaže?

Još jasniji odgovor o dosegu bratstva daje novac. Šesta obveza nalaže pomoć potrebitom bratu, u granicama mogućnosti, te mu daje prednost pred drugim siromašnim ljudima u istim okolnostima. Opći propisi predviđaju prikupljanje sredstava za braću koja su zapala u siromaštvo. To je prepoznatljiv sustav uzajamne solidarnosti: pripadnost zajednici stvara obvezu koja prelazi granice jednoga susreta ili grada. Strani brat, kada se potvrdi njegov identitet, može računati na pomoć, preporuku ili posao.

Ovdje univerzalnost ponajprije znači da bratstvo može povezivati priznate članove preko udaljenosti i granica. Pomoć se istodobno raspoređuje prema pripadnosti. Širok moralni jezik i vrlo određena unutarnja solidarnost ponovno stoje jedan uz drugi.

Knjiga je ubrzo dobila međunarodni život. Benjamin Franklin objavio ju je u Philadelphiji 1734., a druga izdanja i prijevodi prenosili su njezin organizacijski obrazac dalje. Širenje dokumenta povećalo je i doseg pitanja koja je ostavio otvorenima.

Obećanje veće od početne zajednice

Kome je, dakle, bilo namijenjeno univerzalno bratstvo iz 1723.? Prije svega slobodno rođenim, zrelim muškarcima dobra glasa, prihvatljivima moralno-religijskom okviru dokumenta i dovoljno prihvaćenima među postojećim članovima da dobiju njihov jednoglasni pristanak. Unutar tog kruga postojala je ozbiljna ambicija nadilaženja vjerskih, nacionalnih i dijela društvenih podjela. To je dovoljno snažna povijesna zamisao da je ne treba uljepšavati. Njezina se vrijednost jasnije vidi kada se granice otvoreno priznaju.

Kasnija izdanja Konstitucija mijenjala su tekst, a različite su slobodnozidarske tradicije razvijale vlastita tumačenja nasljeđa. Zato pozivanje na Andersona zahtijeva barem jedno dodatno pitanje: na koje izdanje, koju odredbu i koje njezino povijesno značenje?

Za današnjega čitatelja najzahtjevnije je pitanje ono koje izvire iz prve obveze: može li se stvarno prijateljstvo uspostaviti s čovjekom koji bi bez lože ostao udaljen? Organizacija sastavljena samo od međusobno sličnih ljudi na to pitanje tek treba odgovoriti. Najživlja ostavština Konstitucija upravo je razmak između toga obećanja i stvarnog sastava zajednice. Tri stoljeća poslije nije teško ponoviti riječi o bratstvu. Teže je prihvatiti da bi njihova dosljedna primjena mogla promijeniti društvo za vlastitim stolom.