Hrvatski kardinal našao se 1970-ih u središtu jednog od najosjetljivijih pitanja Katoličke Crkve. Pod njegovim vodstvom Kongregacija za nauk vjere dopustila je preciznije razmatranje različitih masonskih organizacija i pojedinačnih slučajeva, ali nikada nije proglasila slobodno zidarstvo spojivim s katoličkom vjerom. Upravo se u toj razlici – između dijaloga, kanonske kazne i doktrinarnog odobrenja – nalazi ključ za razumijevanje Šeperova odnosa prema slobodnom zidarstvu.

Odnos kardinala Franje Šepera prema slobodnom zidarstvu često se svodi na dvije suprotne tvrdnje. Prema jednoj, bio je crkveni reformator koji je katolicima gotovo otvorio vrata masonskih loža. Prema drugoj, bio je tek čuvar stare zabrane koji je, nakon kratkog nesporazuma, ponovno potvrdio tradicionalnu osudu. Međutim, ni jedna tvrdnja nije potpuna.

Dokumenti iz razdoblja u kojem je Šeper vodio Kongregaciju za nauk vjere pokazuju oprezniji i složeniji pristup. Bio je spreman razlikovati povijesne okolnosti, nacionalne tradicije slobodnog zidarstva i odgovornost pojedinog katolika. Istodobno nije prihvatio zaključak da te razlike same po sebi ukidaju važeću crkvenu disciplinu ili znače opće pomirenje Katoličke Crkve i slobodnog zidarstva.

Šeper stoga nije bio ni slobodnozidarski saveznik ni glasnogovornik beskompromisnog antimasonstva. Bio je upravitelj velike crkvene institucije u prijelaznom razdoblju, kada je Katolička Crkva nakon Drugoga vatikanskog koncila pokušavala razgovarati s modernim svijetom, a da pritom ne odustane od granica koje je smatrala doktrinarnima.

Hrvatski kardinal na međunarodnoj dužnosti

Franjo Šeper bio je zagrebački nadbiskup od 1960. do 1969., a Kongregaciju za nauk vjere vodio je od 1968. do umirovljenja u studenome 1981. godine. Na toj je dužnosti sudjelovao u oblikovanju crkvenih odgovora na niz pitanja koja su se otvorila nakon Drugoga vatikanskog koncila. Njegova uloga u pitanju slobodnog zidarstva zato nije bila privatna ni lokalna: djelovao je kao prefekt tijela odgovornog za zaštitu katoličkog nauka na razini cijele Crkve.

To je važna polazna točka. Kada govorimo o „Šeperovu stavu“, uglavnom govorimo o dokumentima ustanove kojoj je bio na čelu, a ne o osobnom dnevniku, intervjuu ili sustavno izloženoj privatnoj teoriji o slobodnom zidarstvu. Njegov potpis ima veliku institucionalnu težinu, ali ne dopušta da mu se bez dodatnih dokaza pripišu sve kasnije interpretacije tih tekstova.

Šeper je pripadao koncilskom naraštaju crkvenih ljudi koji je dijalog shvaćao ozbiljno. Zagrebačka nadbiskupija u njegovu djelovanju ističe zauzimanje za vjersku slobodu i ekumenski dijalog. Ipak, spremnost na razgovor za njega nije automatski značila doktrinarno izjednačavanje sugovornika niti ukidanje crkvenih pravila.

Postkoncilsko pitanje: Jesu li sve lože iste?

Do kraja 1960-ih postalo je očito da slobodno zidarstvo nije svugdje imalo isti politički i društveni profil. U pojedinim europskim zemljama postojala je snažna tradicija antiklerikalnih obedijencija, dok su se druge lože predstavljale kao religijski neutralna ili čak kršćanstvu nesklona bratstva. U postkoncilskom ozračju otvorilo se pitanje može li se prema svim tim organizacijama postupati potpuno jednako.

Pod Šeperovim vodstvom Kongregacija nije odbila samo pitanje. Prikupljana su mišljenja biskupskih konferencija, a uz znanje crkvenih tijela vođeni su i razgovori katoličkih predstavnika s predstavnicima pojedinih, osobito njemačkogovornih regularnih velikih loža. Nije to bilo priznanje slobodnog zidarstva. Bio je to pokušaj da se utvrdi odgovara li stvarnost druge polovice 20. stoljeća slici na kojoj su počivale ranije crkvene zabrane. Kasnije vatikansko obrazloženje potvrđuje da je Kongregacija između 1970. i 1980. bila u kontaktu s biskupskim konferencijama zainteresiranima za to pitanje te da su se vodili dijalozi s predstavnicima pojedinih loža.

Ta razlika bitno određuje Šeperov pristup: najprije provjeriti činjenice i razlikovati okolnosti, ali ne donositi zaključak prije nego što se razmotre pravne i doktrinarne posljedice.

Pismo iz 1974. i najvažnija nijansa

Središnji dokument toga razdoblja bilo je privatno pismo koje je Kongregacija 19. srpnja 1974. uputila pojedinim biskupskim konferencijama. Odnosilo se na tumačenje kanona 2335 tada važećeg Zakonika kanonskog prava iz 1917. Taj je kanon za katolike koji se učlane u slobodnozidarska ili slična udruženja koja rade protiv Crkve ili zakonite civilne vlasti predviđao izopćenje koje je nastupalo samim činom.

Pismo je podsjetilo da se kazneni propisi moraju tumačiti usko. U pojedinačnim slučajevima trebalo je, drugim riječima, utvrditi pripada li osoba organizaciji koja doista djeluje protiv Crkve. Time se otvorio prostor za razlikovanje između same oznake „masonsko“ i konkretnog djelovanja određene organizacije.

Bio je to važan pomak u metodi, ali ne i jednostavno dopuštenje katolicima da postanu slobodni zidari. Pismo nije proglasilo slobodnozidarska načela spojivima s katoličkom vjerom, nije ukinulo kanon 2335 i nije promijenilo opći zakon. Bavilo se dosegom kaznene norme i odgovornošću u konkretnom slučaju.

U javnosti je ta pravna nijansa brzo pretvorena u mnogo jednostavniju poruku: Vatikan je navodno dopustio članstvo u ložama koje nisu neprijateljske prema Crkvi. Takvo je čitanje bilo razumljivo jer je tekst doista naglasio razliku između organizacija koje djeluju protiv Crkve i onih za koje to nije utvrđeno. Ipak, iz toga nije slijedila opća pozitivna prosudba slobodnog zidarstva.

Zašto je Šeper 1981. morao povući crtu

Nakon što je privatno pismo postalo javno, tumačenja su otišla dalje nego što je Kongregacija bila spremna prihvatiti. Zato je 17. veljače 1981., još za Šeperova mandata, objavljena Deklaracija o statusu katolika koji postaju slobodni zidari.

Dokument je iznio tri ključna pojašnjenja. Prvo, tadašnja kanonska disciplina ostala je na snazi i nije bila promijenjena. Drugo, nisu bila ukinuta ni izopćenje ni druge predviđene kazne. Treće, pismo iz 1974. trebalo je shvatiti kao podsjetnik na načela tumačenja kaznenih zakona u pojedinačnim slučajevima, a ne kao ovlast biskupskim konferencijama da općim odlukama proglase određene slobodnozidarske organizacije prihvatljivima.

Deklaraciju su potpisali Franjo Šeper kao prefekt i Jérôme Hamer kao tajnik Kongregacije. Teško ju je stoga prikazati kao poraz Šeperove navodno liberalne politike koji mu je nametnuo netko drugi. Vjerojatnije je da pokazuje granicu njegove otvorenosti: individualna procjena bila je moguća, opća rehabilitacija slobodnog zidarstva nije.

Ipak, ni 1981. nije izbrisana činjenica da je pitanje prethodno otvoreno. Sama potreba za deklaracijom potvrđuje da je pismo iz 1974. promijenilo način na koji se raspravljalo o kanonskoj odgovornosti katolika u različitim slobodnozidarskim sredinama. Šeperova Kongregacija najprije je dopustila razlikovanje, a zatim ograničila njegove moguće učinke.

Dijalog nije isto što i pomirenje

U raspravama o Šeperu često se miješaju tri odvojene stvari. Prva je dijalog sa slobodnim zidarima, odnosno pokušaj da se upoznaju stvarna uvjerenja i djelovanje pojedinih obedijencija. Druga je kanonsko pitanje kažnjavanja pojedinog katolika. Treća je doktrinarna procjena spojivosti slobodnozidarskih načela s katoličkom vjerom.

Šeper je ostavio prostor za prvu razinu i za opreznu primjenu druge. Nije, međutim, donio dokument kojim bi pozitivno riješio treću. Upravo je zato pretjerano nazivati ga čovjekom koji je „pomirio“ Crkvu i masoneriju. Jednako je pogrešno prešutjeti da je pod njegovim vodstvom napušten automatizam prema kojem za ozbiljan odgovor nije potrebno poznavati razlike među ložama ni okolnosti pojedinog slučaja.

Nakon Šeperova umirovljenja i smrti 1981. njegov nasljednik Joseph Ratzinger potpisao je u studenome 1983. novu deklaraciju. U njoj je naglasak premješten s pitanja radi li konkretna loža protiv Crkve na načelnu nespojivost principa slobodnog zidarstva i katoličkog nauka. Članstvo je ponovno izrijekom označeno zabranjenim, a vjernici koji se učlane kao osobe u stanju teškog grijeha koje ne mogu pristupiti pričesti.

Kasnije vatikansko obrazloženje iz 1985. ipak je dodalo važnu rečenicu: tim stajalištem nisu odbačeni napori onih koji su, uz dopuštenje Kongregacije, vodili dijalog s predstavnicima slobodnog zidarstva. Drugim riječima, razgovor je ostao dopušten; članstvo nije.

Ta je institucionalna crta ostala na snazi. Dikasterij za nauk vjere još je 2023. ponovio da je aktivno članstvo katolika u slobodnom zidarstvu zabranjeno zbog doktrinarne nespojivosti, uz istodobni poziv biskupima na razložan pastoralni pristup.

Što se, dakle, može reći o Šeperovu stavu?

Najtočnije bi bilo opisati ga kao opreznog institucionalnog realista. Nije polazio od pretpostavke da su sve slobodnozidarske organizacije u svim zemljama politički i društveno jednake. Prihvatio je prikupljanje podataka, razgovor i individualiziranu primjenu kaznenog prava. To ga razlikuje od polemičkog antimasonstva koje slobodno zidarstvo promatra kao jednu, svugdje jednaku i nepromjenjivu silu.

Ali Šeper nije napravio korak od razlikovanja prema odobravanju. Kada je pismo iz 1974. počelo služiti kao argument da je članstvo katolika u pojedinim ložama općenito dopušteno, Kongregacija je pod njegovim vodstvom odgovorila da disciplina nije ukinuta i da lokalne crkvene vlasti ne mogu same donositi opća izuzeća.

Njegovo nasljeđe zato nije jednostavna formula „za“ ili „protiv“ slobodnog zidarstva. Ono je prije primjer načina na koji velika institucija pokušava istodobno provjeriti naslijeđene procjene, razlikovati konkretne okolnosti i sačuvati vlastite doktrinarne granice. Za jedne je taj proces završio preoprezno; za druge je već samo otvaranje pitanja otišlo predaleko.

Povijesno gledano, najvažnije je nešto treće: Franjo Šeper pomaknuo je raspravu iz područja parola u područje činjenica, pravnih nijansi i institucionalne odgovornosti. Dijalog je smatrao mogućim, razlikovanje potrebnim, ali članstvo katolika u slobodnom zidarstvu nije proglasio prihvatljivim. Upravo ta napetost, a ne jednostavna etiketa reformatora ili protivnika, najbolje opisuje njegov odnos prema slobodnom zidarstvu.