Već naslovom Groblje svjetlosti: Od slobodnog zidarstva do antimasonstva Branko Šömen određuje osnovnu napetost svoje knjige. Groblje priziva prekid, progon i zaborav, dok svjetlost u slobodnozidarskoj simbolici označava znanje, savjest i duhovno uzdizanje. Između tih dvaju pojmova smještena je opsežna povijesna panorama organizacije koja je tijekom triju stoljeća istodobno privlačila državnike, intelektualce i umjetnike te izazivala nepovjerenje crkvenih, političkih i totalitarnih vlasti.

Šömen ne piše usko koncipiranu povijest jedne obedijencije niti sustavnu kronologiju slobodnog zidarstva. Knjiga je strukturirana kao niz kraćih poglavlja koja povezuju događaje, dokumente, organizacije i pojedinačne sudbine. Počinje nastankom modernoga slobodnog zidarstva, Velikom ložom Engleske, Andersonovim konstitucijama i Ramsayevim govorom, a zatim prelazi na papinske osude, Francusku revoluciju, aferu Léa Taxila i širenje loža europskim prostorom.

Europska povijest postupno se sužava prema srednjoj i jugoistočnoj Europi. Posebna je pozornost posvećena francusko-ilirskim ložama, hrvatskim i slovenskim slobodnim zidarima, zagrebačkom hramu, balkanskim ratovima i Prvome svjetskom ratu. U međuratnom razdoblju u prvi plan dolaze jačanje fašizma, položaj jugoslavenskih loža, odnosi hrvatskih, slovenskih i srpskih slobodnih zidara te sve agresivnije antimasonske kampanje. Pritom se otvaraju i teme koje su i danas predmet prijepora, poput Sarajevskog atentata, odnosa slobodnog zidarstva prema jugoslavenskoj državi te navodnog članstva Josipa Broza Tita.

Najteži dio knjige bavi se Drugim svjetskim ratom. Šömen piše o antimasonskim izložbama održanima 1941. u Beogradu i Osijeku, uhićenjima u Zagrebu i Beogradu, nacističkim i ustaškim progonima te stradanjima u Jasenovcu i Staroj Gradiški. Veliki povijesni procesi prikazani su kroz imena, biografije i iskustva pojedinaca. Upravo tu naslov Groblje svjetlosti dobiva svoje najizravnije značenje: riječ je o pokušaju vraćanja identiteta ljudima koje su represivni sustavi nastojali svesti na neprijateljsku oznaku ili izbrisati iz kolektivnog pamćenja.

Knjiga završava razdobljem nakon 1945., djelovanjem jugoslavenskih tajnih službi i pitanjem opstanka slobodnozidarskih veza u državi u kojoj lože nisu mogle legalno djelovati. Kazalo imena dodatno naglašava njezinu enciklopedijsku ambiciju. Šömenovu pripovijedanju ipak je bliža povijesna publicistika nego strogo akademska sinteza: široku građu izlaže kroz brojne epizode, portrete i dramatične prijelome, zbog čega knjiga može služiti kao uvod i poticaj za daljnje istraživanje.

Perspektiva knjige jasno je određena. U pogovoru se izrijekom navodi da je europska povijest promatrana „očima slobodnog zidara“. Takav pogled donosi poznavanje unutarnje simbolike i osjetljivost prema zanemarenim sudbinama, ali istodobno zahtijeva kritičnog čitatelja. Slobodni zidari često su prikazani kao nositelji prosvjetiteljstva, tolerancije i slobode, dok su Crkva i državne vlasti ponajprije predstavljene kao izvori progona. Povijesni odnosi bili su složeniji, pa osobito tvrdnje o političkom utjecaju slobodnog zidarstva, njezinoj ulozi u prijelomnim događajima i motivima njezinih protivnika treba procjenjivati prema korištenim izvorima, a ne samo prema uvjerljivosti pripovijedanja.

Groblje svjetlosti stoga je najkorisnije čitati kao opsežnu povijest antimasonstva i slobodnozidarskog iskustva progona, napisanu iz prepoznatljive unutarnje perspektive. Njezina vrijednost nije u davanju konačnih odgovora, nego u okupljanju velikog broja tema, imena i događaja koji su u hrvatskoj historiografiji i javnosti često ostajali nepovezani ili tek rubno obrađeni.