M. B.! Baš u času, kad se sukobila dva oprečna načela — pravica i bezakonje, te se u grdan koštac uhvatila, šireći svud oko sebe jade i nevolje, što podgrizaju sreću čovjekovu, baš u tom času osvanu jubilarna godina ne samo m. u Hrvatskoj, nego m. uopće. Dvjesta godina prohujalo je ponad glave čovječanstva, otkad je ono podignut — u Londonu — prvi hram, prva v. l. s. z. da bude rasadištem onih ideja, što od iskona roda ljudskoga pokreću njegovim najvaljanijim nastojanjima i pregnućima; prohujalo je dvjesta godina, otkako je podignut prvi hram k. u., na oltaru kojega zaplamsao je oganj, koji ima da rasvijetli um čovjekov i zagrije srce njegovo za sve što je lijepo i plemenito. I ako nema sumnje, da je prvi temelj organizaciji s. z. postavljen god. 1717., kadno su baš na sam Ivanj-dan četiri engleske l. osnovale prvu v. l., ipak bismo se mogli složiti s onim naziranjem dra Jakoba Andersona, po kom su ideje s. z., dakle samo s. z., stare kao što je staro i samo čovječanstvo. Težnja naime čovjekova bila je oduvijek: učiniti rod ljudski boljim, naprednijim; čovjek je osjećao, da u srcu njegovom tinja iskrica zla, koja žudi da se razbukti u snažan plamen i da unese medju braću njegovu bol i očajanje, ali čovjek je vazda nastojao, da toj iskri ne da oduška, nego da zapretana u duši njegovoj polako ugasne. U tom je sav život čovjekov, pa ako zavirimo u knjigu, koja besjedi o razvoju roda ljudskoga, vidjet ćemo na svakoj njenoj stranici, kako se bije boj izmed dobra i zla, izmed pravice i bezakonja; vidjet ćemo, gdje najveći umovi, najizrazitije ličnosti ulažu sve svoje sile, da izgrade što jači, što skladniji hram ljudske uljudbe. Pri gradnji toga hrama — ima pravo naš brat Anderson — imao je zaista udjela i Adam kao simbolički praotac roda ljudskoga, kao začetnik njegovih težnja i pregnuća, imao je udjela i Tubalkain kao simbol prvoga rukotvorca, koji je učio ljude obradjivanju kovina i Noe, obnovitelj roda ljudskoga i Nimrod, osnivač prve uredjene ljudske zajednice, prve države, i Mojsije, i Salomon i Pitagora i svi oni vješti graditelji, koje je vodila samo jedna misao: učiniti čovjeka u sebi samom posve slobodna, da po slobodnom pojedincu zavlada duh slobode u čitavoj zajednici. Misli vodilje s. z. bile su misli vodilje svakoga kulturnoga čovjeka od najstarijih vremena do dana današnjega, pa koje onda čudo, da je stari brat Anderson doveo zametak m. u zajednicu sa zametkom kulturnoga razvitka čovjekova.

Djelovanje pojedinaca svakako je uspješnije, ako je osnovano na stalnim temeljima, ako je dobro organizovano. Cijepati sile jalov je posao, jer vodi do neuspjeha. „Malena je rijeka svaka, ka se u vele dijeli traka“, rekao je jedan naš stari pjesnik. Treba se zbiti u čvrste redove, uhvatiti u jak lanac, ako se hoće imati uspjeha. To je bilo uzrokom, da su se naša braća pred 200 godina ujedinila u savez, osnovavši u Engleskoj prvu v. l. Dobar je to komad vremena u razvoju m., pa bi iziskivalo i te kako mnogo truda, kad bismo htjeli prikazati, što je sve masonstvo u ta dva stoljeća učinilo po napredak kulture i razvoj prosvjete. No napokon nije nam to danas ni ciljem, jer smo se evo u drugu sastali svrhu, da na doličan način proslavimo 25-godišnji opstanak naše l., da se tom prigodom zapitamo, što je dobra učinilo hrvatsko m. u svome rodu i plemenu, kako je shvatilo svoj zadatak, i kako ga je obavljalo.

Sl. z., komu je temelj, kako znamo, udaren 1717. u Engleskoj, u brzo se stalo širiti čitavom Evropom, pa i Amerikom, a zašlo je i u Hrvatsku, gdje je našlo plodno tlo za svoj razvitak. Vijekove nam je narod stradao; na njegove pleći jake oborila se šaka tudjinčeva, povlačio nas je po krvavim razbojištima, da branimo krov i ognjište njegovo, a zapustimo svoje; kao da nam je kob dosudila, da budemo grobari slobode svoje, a braniči tlačitelja naših. Tragika, koja još i danas bije dušu našu i ne da, da se osovimo na vlastite noge. Pa dok su ostali narodi svijeta nastojali, da sve umne sile svoje upotrebe u korist roda svoga, dotle su naši najsposobniji opasali mač o bedro, da srnu u boj — a ne znajući ni za što i za koga, no svakako na nesreću doma svoga. „Ah da vide svijeta puci ostali . . . . Ne bi zato barbarim nas zvali, što mi mrosmo, dok su oni spali!“ Krik je to ojadjenoga bana pučanina, krik, što se jamačno koji put izvio iz dna srca mnogoga našeg čovjeka, dok se potezao po razboju stare Evrope, gdje je vidio i ekonomsku snagu i zamašiti razvoj prosvjete, česa u našem narodu nije bilo, štono riječ, ni za lijek. I ti naši bojovnici osjetiše u tudjini, boreći se za tudjina, da bi pametnije bilo turiti sablju krvopiju u korice, a zasukati rukave, pa zabrazditi duboku brazdu na narodnoj njivi. Osvijestilo ih je m., s kojim su došli u najuži dodir u tudjini, pa se povratiše domu svome, zadojeni naprednim slobodumnim duhom i silnom težnjom, da kulturno i ekonomski pridignu braću svoju. Ti su rasadnici bili većinom članovi vojničkog staleža; oni stadoše osnivati po Hrvatskoj l. za l. i domala se razvi kod nas masonski život i rad kao više nikad poslije. Baš pred svojih 150 godina osnovaše časnici prve banske pukovnije prvu ložu u Hrvatskoj sa sijelom u Glini. Eto, b., ova je godina i u tom pogledu jubilarna za hrvatsko m. Sto pedeset godina proteklo je od onoga časa, kako je u našem narodu zapaljena luč s. z., koja se bila sjajno razbuktila, da onda opet lagano ugasne, ali ne za vazda. Godinu dana iza osnutka glinske l., godine naime 1770. osnovana je loža i u Zagrebu pod imenom „Prudencija“, a 1772. osniva grof Nitzky ložu u Varaždinu pod imenom „L’Union pafaite“, a uz nju se domala pojavila u Varaždinu i druga loža „Zu den drei Drachen“. Osijek ne zaostaje za Zagrebom i Varaždinom, pa podiže i on hram kr. u., ložu „Vigilancija“. Jednako se osniva loža u Križevcima, Karlovcu, pa Oporuču. Eto, b., pred svojih stotinu i više godina razmahao se s. z. rad u Hrvatskoj intenzivno, a vodi ga hrvatska aristokracija sa grofovima Draškovićem i Nitzkym na čelu; oni dapače osnivaju svoju vlastitu veliku l., konstituiraju se u zaseban ložinski savez, koji su prozvali „Provincija k slobodi“. Ta hrvatska v. l. imala je pod sobom sedam l., a medju te je spadala i magjarska loža u Budimu, pa je tako Hrvatske bila žarištem s. z. i našega i madjarskoga naroda. U zapisniku o osnutku ove v. l. veli se medju ostalim i ovo: „Ova slobodno z. vrhovna vlada posve je neovisna od svih inozemnih loža. Pošto smatramo, da je sloboda prva i najsigurnija osnovka s. z., ne bi bilo shodno, da se bilo kome podvrgnemo“.

Ovaj, b., princip slobode, koji je naravski jedan od ugaonog kamenja sl. z., bio je najjače geslo hrvatskih masona.

Sloboda, za kojom toliko čezne svaki stvor božji, jedna je od najvrućih težnja našega naroda, koji još i danas nije okusio čarobne slasti i opojne moći njene. Huda nas bije sudbina, na grdno nas je stavila mezevo, utisla nas med stoglavu aždaju, koja vreba na glavu našu, pa gdje ćeš malen, da se odupreš grdosiji. Stradavala je ladja roda našega ali nastradala nije, „pognula se, zgrbila se, na pjesku je, al još tu je … “ Jest tu je i neka biju o nju valovi i bijesa i mržnje dušmana naših uništiti je ne će, ona se pomalo počinje da spušta na pučinu morsku, pa da zaplovi razapevši nova jadra na jakim jarbolima. Jest tu je, a da je tu, imamo mnogo toga da zahvalimo onoj našoj braći m., što podigoše pred stotinu i toliko godina stijeg masonstva u narodu našem. Jer b. , čim se podigoše prve l. eto gdje u njih hrle najvredniji sinovi, najznamenitiji ljudi onoga doba, da posvete svoje sile narodnom boljitku. Tu je zagrebački nadbiskup M. Vrhovac stjegonoša slobodoumlja, tu biskup zagrebački Galliuf, tu naši velikaši Draškovići, Erdedi, Pejačevići, tu pučani Petričević, Barić, Vučetić i tko da ih sve nabroji; u ložama se okupiše i laici i svećenici, svećenici sviju crkava i katoličke i pravoslavne, da manifestiraju i na taj način naše narodno jedinstvo, jedinstvo Hrvata i Srba. Sve je eto uprlo, da na temeljima s. z započne rad oko nacionalnoga, ekonomskoga i kulturnoga pridignuća dvoimenoga naroda. I taj m. rad donio je nama zlatna ploda, on nas je tako reći spasao od propasti. Taj m. rad donio nam je našu nacionalno-kulturnu renesansu, iz njega se rodio ilirski preporod. Ne znam, je li to igdje konstatirano, ali moje je duboko uvjerenje, da ilirskoga pokreta ne bi bilo nikada, pa ma družili se naši tadašnji studenti ne znam koliko s braćom Česima, ne bi bilo toga pokreta nikada, da se koncem osamnaestoga stoljeća nije onako intenzivno širilo masonstvo u Hrvatskoj. Ilirski pokret najočitiji je dokaz, kako su naša braća m. radili; oni su znali odgojiti potomstvo, koje je ušlo u narod s drugim shvaćanjem, s drugim naziranjem, no što je to dosele bio slučaj. Ta ne zaboravimo, da su naši ilirci, direktni potomci otaca m. dobe, da su oni zrcalo mukotrepnoga rada Drašković-Nitzkoga. Uočimo ovu činjenicu, pa se poklonimo pred sjenama naših otaca i crpimo iz rada njihova pobude i vjerujmo u moć m., u njegovu preku potrebu, koja je danas preča nego ikada prije.

No b., ovom živom radu m. doskora stadoše da podrezuju krila. Ta kada su naši vlastodršci bili zadojeni slobodoumljem, kad im je godio kulturni život njihovih sugradjana, kad su oni bili zadovoljni sa slobodnim razvitkom pojedinih naroda, ili da se poslužimo današnjom krilaticom, kad se nisu protivili samoodredjenju narodnjem, koje nosi već u sebi samom sve uvjete slobodnoga razvitka i pojedinca i cjeline, za čim toliko ide sav rad sz. l.? Ne ćemo slijediti sva nastojanja protivnika s. l. z. no ćemo samo spomenuti, da se nad Hrvatskom, koja je stala da kroči snažnim korakom napred, nadvili crni oblaci i zastriješe Sunce narodne slobode. Ej, kako li je dušmaninu teško vidjeti naš rod slobodnim, kako upire svu svoju opaku dušu, da nas snizi do gladna roba! Srušila se na nas mora apsolutizma, koja je naravski zahvatila u prvom redu slz. l. Nestade ih. No mi smo prokaljeni u borbi, mi znamo podnositi tiraniju kao malo ko, pa i ako smo pred nasiljem i bezakonjem prignuli šiju, a ono smo uvijek čekali čas, da podignemo čelo i istrgnemo bič iz ruku tlačitelja. Apsolutizam se slomio, stropoštao, a slobodno zidarstvo stalo da se javlja ne doduše onako snažno košto koncem 18 stoljeća, ali ipak pokušava sreću i nakon više od stotinu godina eto u Hrvatskoj opet jedne l. Baš pred 45 godina konstituira la se u Sisku loža Ljubav bližnjega.

Dakle uz ona dva malo prije spomenuta jubilarna dogodjaja eto i trećega, eto jubileja obnove s. z. u Hrvatskoj. L. Ljubav bližnjega prilično je napredovala, oko nje se okupio lijep broj braće, a i mnogi zagrepčani postadoše njenim članovima, pa osnovaše u Zagrebu 1881. vjenčić pod imenom Prudencija na spomen nekadašnje lože Draškovićeve. No Sisak se nije mogao nikako da razvije u veći grad, dapače je u trgovačkom pogledu sve više slabio, pa je tako i život u loži slabo uspjevao. Odlučiše zato da prenesu tu ložu u Zagreb, te se to i slučilo ravno baš pred 25 godina. U tih dvadeset i pet godina loža se lijepo razvijala, a nema dvojbe, da je njen rad imao utjecaja na kulturni i nacionalni život u nas. Savremenici smo, pa teško to i zamjećujemo i još teže možemo o tom da sudimo. Ali ipak, mnogi i te kako važni dogdjaji i pokreti imali su djelomice svoj postanak baš u našoj sredini, djelomice opet znatno su potpomagani našom ložom.

U radu l. Ljubav bližnjega nije išlo sve olako. Slobodoumlje, kakvim mora da odiše svako m. djelovanje, nailazilo je kao svagdje tako i kod nas na ljute protivnike i na svakom koraku taj je rad ometavan, a l. često puta izvrgavana napadajima. Ali vjera u pravdu i istinu bila je u naše braće jaka i ona nisu sustala na započetom putu; vjera u snagu m. ideje zaokupila je dušu našu i baš u doba, koje proživljujemo, osjećamo da je masonstvo i te kako važan organizam, koji će da pridigne okrvavljeno ljudstvo. Prevarili su se oni, koji su mislili, da se m. preživjelo. Mi vjerujemo u moć njegovu i ta nam vjera podaje snage u našem radu; masonstvo nas napunja poletnim idealizmom i blagotvornim optimizmom, pa nam je jedina želja da u našem radu oko izgradnje kubičnoga kamenja dostignemo onakve uspjehe, kakovi su se razvili iz rada naših otaca koncem 18. stoljeća, kadno se je m. prvi put pojavilo u našoj domovini. Neka bi i naš rad doprinio budi štogod našem nacionalnom ojačanju, neka bi i on pomagao utirati puteve narodnoj slobodi, za kojom toliko čeznemo. Završujem našim geslom: mudrost upravljala našom gradnjom, snaga je jačala, ljepota je krasila.