Fašisti su slobodne zidare proglašavali dijelom židovske i kozmopolitske zavjere. Komunisti su ih smatrali buržoaskim oruđem kapitala. Optužbe su bile međusobno nespojive, ali su vodile istom zaključku: lože moraju nestati. Totalitarni režimi nisu se, međutim, najviše bojali masonskih rituala. Bojali su se svakog prostora koji nisu mogli potpuno nadzirati.

Malo je organizacija u 20. stoljeću uspijevalo istodobno biti optuženo za služenje kapitalizmu i komunizmu, nacionalizmu i kozmopolitizmu, revoluciji i reakciji. Slobodno zidarstvo bilo je upravo takav neprijatelj.

Za naciste su slobodni zidari bili produžena ruka navodne židovske svjetske zavjere. Za komuniste predstavljali su zatvoreni klub buržoazije, političkih oportunista i imperijalističkih agenata. Mussolinijevi fašisti vidjeli su ih kao ostatak liberalne Italije koji stoji na putu izgradnji jedinstvene fašističke države. Francov režim u Španjolskoj otišao je toliko daleko da je 1940. donio zakon koji je slobodno zidarstvo i komunizam tretirao kao dijelove istoga neprijateljskog sustava.

Teško je pronaći bolji dokaz da se progon slobodnih zidara nije temeljio na onome što su oni doista bili. Temeljio se na onome što je režimu u određenom trenutku trebalo da budu.

Totalitarna država ne podnosi konkurenciju

Slobodno zidarstvo nastalo je u ozračju liberalnog prosvjetiteljstva i postupno se razvilo u međunarodno razgranatu mrežu loža. Premda su se pojedine masonske tradicije međusobno znatno razlikovale, zajednički su im bili ritual, simbolički rad, unutarnja pravila, izbor vlastitih dužnosnika i ideja moralnog usavršavanja čovjeka. Lože su u pravilu bile legalne udruge, iako su svoje obrede, znakove raspoznavanja i dio unutarnjeg života čuvale od javnosti.

U demokratskoj državi takva organizacija može izazvati legitimna pitanja. Ako se među njezinim članovima nalaze suci, policajci, političari i gospodarstvenici, javnost ima pravo pitati postoji li sukob interesa ili nedopušteno pogodovanje. Ali demokracija istražuje konkretno ponašanje pojedinca. Totalitarni režim kriminalizira samo pripadanje skupini. Razlika je presudna.

Totalitarizam ne traži samo političku poslušnost. On želi monopol nad društvenim vezama, javnim životom, informacijama i lojalnošću svojih građana. Neovisni sindikat, crkvena zajednica, sveučilišni krug, građanska udruga ili masonska loža predstavljaju prostor u kojem se ljudi mogu povezivati bez dopuštenja vladajuće stranke.

Za režim koji želi nadzirati sve, problem nije u tome što je takva organizacija tajna. Problem je u tome što je samostalna.

Masonska loža bila je mala infrastruktura povjerenja izvan države. Imala je svoja pravila, svoje vodstvo, svoje međunarodne veze i vlastiti jezik simbola. Nije morala biti politička da bi totalitarnom sustavu izgledala politički opasno. Bilo je dovoljno to što nije pripadala njemu.

Mussolini: obračun s ložama kao korak prema jednopartijskoj državi

Talijansko slobodno zidarstvo imalo je važnu ulogu u liberalnim i nacionalnim pokretima 19. stoljeća. Mnogi istaknuti sudionici Risorgimenta i kasnijega političkog života bili su povezani s ložama. Upravo je zato slobodno zidarstvo za fašiste predstavljalo simbol Italije koju su željeli ukloniti: parlamentarne, građanske, pluralističke i sekularne.

Fašistički odredi napadali su masonske prostorije i prije donošenja formalne zabrane. Godine 1925. Mussolinijev je režim zakonom o tajnim udrugama stvorio pravnu osnovu za konačni obračun sa slobodnim zidarstvom. Lože su raspuštene, imovina im je oduzimana, a članovi izloženi političkom i profesionalnom progonu.

Antonio Gramsci u parlamentarnom je govoru iz svibnja 1925. upozorio da prijedlog zakona, premda predstavljen kao zakon protiv slobodnog zidarstva, ima mnogo šire značenje. Nazvao ga je prvim stvarnim činom kojim fašizam potvrđuje svoju revoluciju. Gramsci pritom nije bio ideološki branitelj slobodnog zidarstva. Kao komunist smatrao ga je organizacijom građanske klase. Ali je shvatio da se zakon protiv slobodnog zidarstva zapravo pretvara u zakon protiv neovisnog udruživanja.

To je bio obrazac koji će se ponavljati: najprije se jedna organizacija proglasi skrivenim središtem moći, zatim se od nje traže popisi članova, nakon toga dolaze zabrane, zapljene i progoni. U konačnici nestaje ne samo masonerija nego i politički pluralizam.

Fašistička država nije mogla tolerirati organizaciju čije vodstvo nije imenovala, čija okupljanja nije nadzirala i čiju lojalnost nije mogla potpuno preusmjeriti prema Duceu.

Hitler: od političkog protivnika do „židovsko-masonske zavjere“

Nacistička propaganda otišla je korak dalje. Slobodno zidarstvo povezala je s antisemitizmom i mitom o globalnoj zavjeri.

Iako većina njemačkih slobodnih zidara nije bila židovskog podrijetla, a neke su lože bile izrazito konzervativne i nacionalističke, nacistički ideolozi tvrdili su da slobodno zidarstvo služi židovskim interesima, liberalizmu, parlamentarizmu i slabljenju „rasnih granica“. Masonsko zalaganje za toleranciju, bratstvo i međunarodno povezivanje prikazivano je kao napad na nacističko shvaćanje rasno homogene nacionalne zajednice.

Neke njemačke lože pokušale su se prilagoditi novom režimu. Uklanjale su strane izraze, naglašavale kršćanski ili njemački karakter i distancirale se od liberalnog slobodnog zidarstva. To ih nije spasilo. Totalitarni režim ne vjeruje organizaciji samo zato što mu se ona pokušava približiti. Sama mogućnost da posjeduje vlastitu tradiciju i unutarnju lojalnost ostaje sumnjiva. Nacističke su vlasti lože prisiljavale na „dobrovoljno“ raspuštanje, zatvarale njihove prostorije te oduzimale arhive, knjižnice i imovinu. U kolovozu 1935. raspuštene su i posljednje preostale njemačke lože.

Pritom je potrebna povijesna preciznost. Progon slobodnih zidara nije imao jednaku razinu prioriteta niti iste genocidne razmjere kao nacistički progon Židova. Položaj pojedinih masona ovisio je o njihovoj političkoj aktivnosti, podrijetlu i spremnosti da se odreknu članstva. Međutim, slobodno zidarstvo kao organizirana društvena struktura u nacističkoj je Njemačkoj sustavno uništeno.

Mit o „židovsko-masonskoj zavjeri“ bio je posebno koristan jer nije zahtijevao dokaz konkretnog zločina. Ako je zavjera tajna, tada se svaki nedostatak dokaza može predstaviti kao potvrda koliko je dobro skrivena. Režim tako proizvodi neprijatelja kojem se krivnja ne mora dokazivati.

Komunisti su koristili drukčiji rječnik, ali istu logiku

Komunistički režimi nisu preuzeli nacističku rasnu teoriju, ali su prema slobodnom zidarstvu razvili jednako neprijateljski odnos.

Za marksističko-lenjinističke ideologe slobodno zidarstvo nije bilo „židovska zavjera“, nego buržoaska, klasno neprijateljska i politički nepouzdana organizacija. Njezino povezivanje ljudi različitih društvenih slojeva bilo je nespojivo s doktrinom klasne borbe, dok su se međunarodne masonske veze lako mogle prikazati kao kanali zapadnog utjecaja.

Četvrti kongres Komunističke internacionale 1922. izrijekom je proglasio članstvo u slobodnom zidarstvu nespojivim s članstvom u komunističkoj partiji. Francuskim komunistima koji su pripadali ložama naređeno je da do 1. siječnja 1923. javno prekinu sve masonske veze ili će automatski prestati biti članovi partije. U rezoluciji Kominterne slobodno zidarstvo je opisano kao politička i karijeristička organizacija građanske klase.

Komunistički režim već je imao vlastitu zatvorenu hijerarhiju, strogu disciplinu, obrede, simbole i međunarodnu organizaciju. Nije mogao prihvatiti konkurentsku mrežu koja je također zahtijevala povjerenje među članovima, ali nije bila podređena partiji.

Fašisti su, dakle, slobodno zidarstvo zabranjivali zato što je navodno bilo revolucionarno i internacionalističko. Komunisti su ga zabranjivali zato što je navodno bilo konzervativno i buržoasko. Protuslovlje nije predstavljalo problem. Propaganda nije morala biti dosljedna. Morala je biti korisna.

Franco je slobodno zidarstvo i komunizam spojio u jednoga neprijatelja

Španjolska pod Franciscom Francom, koju povjesničari češće određuju kao autoritarnu nego kao potpuno totalitarnu državu tijekom cijelog njezina trajanja, pruža možda najjasniji primjer političke upotrebe antimasonstva.

Franco je slobodno zidarstvo smatrao jednim od glavnih krivaca za navodnu propast Španjolske, gubitak kolonija, slabljenje monarhije, sekularizaciju i nastanak republike. Dana 1. ožujka 1940. donesen je Zakon o represiji slobodnog zidarstva i komunizma. Već je njegov naziv spojio dvije ideološki suprotstavljene skupine u jedinstvenoga unutarnjeg neprijatelja.

Zakon nije kažnjavao samo konkretno djelovanje protiv države. Masonska pripadnost postala je dokaz političke krivnje. Uslijedili su posebni sudovi, zatvorske kazne, oduzimanje imovine i uklanjanje ljudi iz javne službe.

Francoistički primjer pokazuje koliko je teorija zavjere politički prilagodljiva. Slobodni zidar može biti proglašen liberalom, komunistom, kapitalistom, ateistom, stranim agentom ili neprijateljem nacije. Nije važno što su te optužbe međusobno nespojive. Važno je da državi omogućuju kažnjavanje ljudi zbog onoga što navodno predstavljaju, a ne zbog onoga što su učinili.

Hrvatsko i jugoslavensko iskustvo: između dvaju progona

Iskustvo slobodnog zidarstva na hrvatskom i jugoslavenskom prostoru posebno je ilustrativno jer su ga, jedan za drugim, potisnuli međusobno neprijateljski režimi.

Pod sve snažnijim pritiskom nacističke Njemačke jugoslavenske su vlasti 1940. prisilile Veliku ložu „Jugoslavija“ da obustavi djelovanje. Želeći izbjeći nasilno raspuštanje, Velika loža 1. kolovoza 1940. prestala je raditi i ugasila lože pod svojom zaštitom. Nakon napada sila Osovine i raspada Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941., istaknuti slobodni zidari i osobe koje su okupacijske vlasti smatrale anglofilima bile su izložene uhićenjima i represiji. O tome detaljnije govori istraživanje o slobodnom zidarstvu u jugoistočnoj Europi.

Nakon 1945. lože nisu obnovljene. Nova komunistička vlast smatrala je masonske organizacije ilegalnima, politički sumnjivima i neprijateljskima prema državi. Pojedini bivši slobodni zidari progonjeni su kao pripadnici građanske oporbe, neki su završili na montiranim procesima, a službe sigurnosti nastavile su pratiti stvarne i pretpostavljene masonske krugove.

Povjesničar Slobodan G. Markovich u istraživanju objavljenom 2025. godine zaključuje da se slobodno zidarstvo u Jugoslaviji nakon 1945. nije moglo obnoviti zbog brze sovjetizacije zemlje i nestanka višestranačke demokracije. UDBA je malobrojne masonske krugove prikazivala kao „moćnog unutarnjeg neprijatelja“, često se koristeći objašnjenjima koja su nalikovala ranijoj klerikalnoj, profašističkoj i nacističkoj propagandi.

Promijenila se ideologija države, ali ne i njezin odnos prema neovisnom udruživanju.

Jesu li režimi ipak imali razloga za nepovjerenje?

Bilo bi pogrešno svaku kritiku slobodnog zidarstva odbaciti kao diktatorsku propagandu. Masonska zatvorenost, diskretno članstvo i prisutnost utjecajnih ljudi mogu stvoriti stvaran problem transparentnosti. Bratske veze ne smiju biti iznad zakona, profesionalne etike ili javnog interesa. Povijest poznaje i slučajeve u kojima su se organizacije koje su se predstavljale kao masonske pretvarale u mreže političkog utjecaja i korupcije.

Ali iz toga ne slijedi da postoji jedinstveno svjetsko masonsko središte koje upravlja državama. Slobodno zidarstvo nikada nije bilo jedinstvena organizacija s jednim vodstvom. Velike lože i veliki orijenti često su međusobno neovisni, ideološki različiti, pa čak i u otvorenom sukobu.

Demokratska država smije istraživati zloupotrebu položaja. Može zahtijevati izuzeće službene osobe, provjeravati sukob interesa i kažnjavati pogodovanje. Totalitarna država kreće od suprotne pretpostavke: članstvo je već dokaz krivnje, tajnost je dokaz zavjere, a međunarodni kontakt dokaz izdaje.

Demokracija pita je li netko zloupotrijebio svoju funkciju. Diktatura pita zašto se uopće sastaje s ljudima koje država nije odabrala.

Režimi se nisu bojali svemoćnih masona, nego slobodnih građana

Totalitarni režimi nisu zabranjivali slobodno zidarstvo zato što su slobodni zidari doista upravljali svijetom. Zabranjivali su ga zato što totalitarna vlast želi upravljati i onim dijelovima života koji ne pripadaju politici.

Loža je za takvu vlast bila neprihvatljiva već samim time što je predstavljala zajednicu izvan državnog aparata. Ljudi su se u njoj povezivali bez posredovanja stranke, birali vlastite dužnosnike, održavali međunarodne kontakte i priznavali moralne obveze koje nije propisao režim.

Zato je povijest progona slobodnog zidarstva ujedno povijest uništavanja građanskog društva. Slobodni zidari gotovo nikada nisu bili jedini koje je režim napadao. Prije ili poslije na red su dolazili politički protivnici, sindikati, novinari, intelektualci, vjerske zajednice i svi drugi koji su zadržavali makar malo organizacijske samostalnosti.

Sloboda udruživanja zato je jedan od najosjetljivijih pokazatelja političke slobode. Kada država počne građane dijeliti prema privatnim pripadnostima, sastavljati popise, tražiti javna odricanja i pretvarati članstvo u dokaz nelojalnosti, problem više nije u organizaciji koju progoni.

Problem je u državi koja više ne želi građane, nego potpuno prozirne i potpuno poslušne podanike.